Jesen je možda najbolje godišnje doba za knjige koje od čitaoca traže malo više vremena, tišine i strpljenja.
Dok dani postaju kraći, večeri hladnije, a kiša sve češće ostavlja tragove na prozorima, ovosedmični prijedlog za jesenje čitanje vodi nas daleko od udobnosti toplog doma - u surove pustinje američkog jugozapada i na stranice "Krvavog meridijana", monumentalnog romana Kormaka Mekartija.
Objavljen 1985. godine, "Krvavi meridijan ili Večernje rumenilo na zapadu" danas se smatra jednim od najznačajnijih Mekartijevih ostvarenja i djelom koje je radikalno preoblikovalo književni vestern. Umjesto romantične slike Divljeg zapada, Mekarti donosi mračnu priču o nasilju, osvajanju i ljudskoj prirodi, smještenu u američko-meksičko pograničje sredinom 19. vijeka.
Zašto je "Krvavi meridijan" idealan za duge jesenje večeri?
Ovo nije knjiga koju ćete pročitati usput, između dvije obaveze. "Krvavi meridijan" traži mir, koncentraciju i spremnost da se potpuno prepustite njegovom svijetu, zbog čega mu upravo spore jesenje večeri savršeno odgovaraju.
Mekartijevi beskrajni predjeli, planine, pustinje, prašnjave ravnice, krvavocrveni horizonti i ogromno nebo stvaraju gotovo hipnotičku atmosferu. Književna istraživanja posvećena romanu posebno izdvajaju njegove pejzaže, koji nisu samo kulisa već svojevrsni komentar događaja, dok pojedine mirnije scene funkcionišu gotovo poput pjesama u prozi.
Dok napolju pada kiša i priroda poprima zagasite boje kasne godine, kontrast između udobnosti čitanja i Mekartijevog nemilosrdnog svijeta postaje još snažniji. Malo je romana koji tako uspješno stvaraju osjećaj da se pred čitaocem prostire nepregledan, drevan i gotovo neprijateljski svijet.
Šta ovu knjigu čini toliko posebnom?
Priča prati bezimenog mladića poznatog jednostavno kao Klinac, koji završava među pripadnicima zloglasne Glantonove bande, grupe lovaca na skalpove koja prolazi američko-meksičkim pograničjem ostavljajući nasilje iza sebe. Iza brutalne priče krije se mnogo veći roman o čovjeku, ratu, istoriji, pohlepi, osvajanju i granicama civilizacije.
"Krvavi meridijan" istovremeno je vestern i svojevrsni anti-vestern. Mekarti uzima poznatu mitologiju američkog Zapada - beskrajnu granicu, konjanike, pustinju i potragu za novim prostorima - a zatim iz nje uklanja romantiku i pokazuje nasilje koje je pratilo osvajanje tih prostora.
Posebnu snagu knjizi daje sudija Holden, jedna od najupečatljivijih i najzagonetnijih figura Mekartijevog književnog svijeta. Njegovo prisustvo romanu daje gotovo mitsku i filozofsku dimenziju, pa "Krvavi meridijan" od istorijskog romana prerasta u mnogo širu meditaciju o nasilju i ljudskoj prirodi.
Kakav je Mekartijev stil?
Možda najveći razlog zbog kojeg vrijedi otvoriti ovu knjigu jeste sam jezik. Mekarti brutalne događaje suprotstavlja nevjerovatno lijepim opisima prirode, stvarajući prozu koja na trenutke djeluje biblijski, drevno i gotovo apokaliptično.
Kritičari su upravo tu neobičnu kombinaciju prepoznali kao jednu od najvećih vrijednosti romana. Harold Blum svrstavao je "Krvavi meridijan" među velika djela američke književnosti, dok je njegovu umjetničku snagu povezivao sa Melvilom i Foknerom.
Čitalac zato često nailazi na neobičan paradoks: svijet koji Mekarti opisuje može biti užasan, ali način na koji ga opisuje nerijetko je zadivljujuće lijep. Pustinja kod njega nije prazna pozadina. Ona diše, prijeti, mijenja boje i ponekad djeluje starije i važnije od ljudi koji njome prolaze.
Zašto je vrijedi pročitati baš ove jeseni?
Ako jesenje čitanje zamišljate kao nekoliko mirnih sati uz toplu šolju kafe ili čaja, prigušeno svjetlo i knjigu kojoj se vraćate svake večeri, "Krvavi meridijan" mogao bi biti odličan izbor - pod uslovom da ste spremni za veoma mračnu i eksplicitno nasilnu književnost.
To nije lagano štivo za uspavljivanje, već roman koji traži da zastanete nad pojedinim rečenicama i koji svoje slike ostavlja u sjećanju dugo nakon zatvaranja korica. Njegovi krvavi horizonti, puste ravnice i ogromno noćno nebo imaju nešto što se neobično dobro slaže sa melanholijom jeseni.
Za ovu sedmicu zato vrijedi ostaviti telefon sa strane, pronaći miran kutak i otvoriti "Krvavi meridijan". Jer postoje knjige koje jednostavno pročitamo - i postoje one kroz čije predjele moramo proći.