Jedna od najpoznatijih operskih kuća u svijetu u subotu, 25. maja ove godine, slavi 150. rođendan. Naime, zgrada Bečke državne opere počela se graditi krajem 1861. godine u centru grada prema nacrtima bečkih arhitekata Augusta Sicarda von Sicardsburga i Eduarda van der Nula u stilu neorenesanse.
Već osam godina nakon početka radova, 25. maja 1869. godine svečano je otvorena izvedbom opere "Don Giovanni", Volfganga Amadeusa Mocarta, uz prisustvo cara Franje Josipa I i carice Elizabete. Danas ova operska kuća ima repertoar od preko 50 opera, 10 baletnih izvedbi i 300 predstava. Svaki dan u sedmici prikazuje se druga opera, a godišnje ima preko 600.000 posjetilaca. U aprilu, maju, junu i septembru se na platnu površine 50 kvadratnih metara ispred zgrade opere prikazuje oko 85 izvedbi.
Bečka državna opera jedna je od najpoznatijih građevina na svijetu. Nalazi se u centru Beča u neposrednoj blizini muzeja "Albertina". Među članovima orkestra ove čuvene operske kuće biraju se novi članovi Bečke filharmonije.
Bečka državna opera će svoju rođendansku proslavu započeti 25. maja rođendanskom matinejom, a zatim i premijerom opere "Žena bez sjene" Ričarda Štrausa. Proslava završava 26. maja, kada će na javnom prostoru oko opere pjevači ansambla, gosti, Bečki državni balet, Orkestar Državne opere i mnogi drugi umjetnici nastupati na jedan nekonvencionalan način. Povodom 150. godišnjice Bečka državna opera detaljno je restaurirana. Cilj restauracije bio je da se unutrašnji izgled zgrade dovede u prvobitno stanje. Većina nastalih oštećenja izazvana je kondenzacijom. Cjelokupni kolorit opere je potamnio, te joj je bio neophodan stari sjaj. Na restauraciji Bečke državne opere radilo se ukupno 18.000 sati, a radovi su koštali ukupno 1,1 milion evra.
O delikatnosti radova na restauraciji zgrade Državne opere u Beču svjedoči i činjenica da je restauratorskoj ekipi samo za miješanje adekvatnih boja trebalo deset dana. Prilikom nanošenja svake pojedinačne probe moralo se čekati da se boja osuši kako bi originalna nijansa bila pogođena.
Restauratori su, osim toga, veliki dio prostora morali oslikavati iznad glave, pojedina mjesta s čak osam metara dugačkim kistom, pa je restauratorski tim veliki broj sati proveo na nogama. Luksuz slikanja u ležećem položaju imao je, kako u šali izjavljuju radnici, samo Mikelanđelo.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.