Australski hardrokeri AC/DC uzdrmali su u utorak naveče cijeli Beograd i na stadionu Partizana na kojem su nastupili u sklopu svjetske Black Ice turneje upriličili spektakl kakav se rijetko pamti.
AC/DC je definitivno najbolji koncertni bend na svijetu i teško ih iko može sustići kada je u pitanju live nastup. Albumi im služe da ljudi nauče tekstove.
Fanovi su se u Beograd sjatili sa svih strana. Iz Banjaluke je put Beograda krenulo više stotina fanova, a najveća grupa došla je MG Travelom, koji je u Beograd poslao dva autobusa sa fanovima.
Na stadion Partizana stižemo u pola četiri, a okolo sve vrvi. Sve je organizovano veoma dobro, sa izuzetkom problema oko izdavanja akreditacija za novinare, što je brzo riješeno. Tehnički i organizaciono sve je urađeno savršeno.
Ozvučenje je bilo veoma dobro, mada je naša ocjena da je moglo biti i malo bolje. Sa pozicije na kojoj smo mi stajali, u desnom pitu, su se slabije čuli Brianovi vokali i ponekad je bilo teško razabrati tekst, pogotovo za one ljude koji slabije poznaju AC/DC tekstove.
Srećom po stanovnike Beograda, ozvučenje je vjerovatno bilo manje od najavljenih 500 kilovata, ali je pažljivo usmjerenih 126 zvučnika s jedne i isto toliko s druge strane pružilo ipak veoma dobar zvuk na cijelom stadionu. Par ljudi na Banjici je reklo da se koncert u tom dijelo grada nije jako čuo.
Prolaznu ocjenu jedino ne mogu dobiti srbijanski granični policajci. Na granici između Hrvatske i Srbije smo zatekli dvadesetak autobusa sa fanovima, a za vrijeme od pola sata, koliko se autobus Autoprevoza na redovnoj liniji za Beograd zadržao na prelazu, prošlo je više stotina ličnih automobila u kojima su sjedili fanovi AC/DC registarskih oznaka iz Zagreba, Splita, Pule, Ljubljane, Celja... Samo autobusi na redovnim linijama su mogli proći.
Ostali su morali čekati. Iz jednog od autobusa izlazi žena i na lošem srpskom viče policajcu da propuste one koji imaju karte za koncert, ali niko ne reaguje. Vozači našeg autobusa su zbunjeni, ne znaju otkud ovolika frka danas, neko im kasnije reče „da je u Beogradu neki koncert“.
Iako su se cijene karata kretale od sto maraka pa naviše, prema našoj procjeni, koncertu je prisustvovalo između 40 i 50 hiljada ljudi, koji su popunili cijeli teren a obje bočne tribine bile su bukvalno ispunjene do posljednjeg mjesta.
Još dok se nije završilo sa ulaženjem na stadion, svoj maksimum dala je novosadska rock grupa Amajlija, koja ipak nije uspjela da u većoj mjeri zainteresuje publiku.
The Answer, zvanična predgrupa AC/DC sa svojim stilom koji je podsjećao na Zeppelin, zvučala je odlično i publika ih je jako dobro prihvatila.
U publici je bilo od tinejdžera pa sve do ljudi u četrdesetim godinama. Pored nas dvojica iz Splita s lijeve strane, sa desne čovjek iz Knina, iza trojica iz Tešnja. Svi se smiju, izgleda da je AC/DC uspio pomiriti stare antagonizme, barem na jedno veče. Stare nesuglasice izgladili su pivom koje je točeno na stadionu a koje je koštalo 250 dinara.
Tačno u 21 čas gase se svjetla i AC/DC koncert počinje animiranim filmom galopirajućeg voza koji se svom silinom zabija u zid. Na stadionu opšti urnebes, monitor “puca” nadvoje, vatra, dim, i uvodni rifovi gitare Angusa Younga i njegovog brata Malcolma sviraju taktove Rock N Roll Train, vokal benda, Brian Johnson počinje pjevati a stadion ključa.
Redaju se stari hitovi Hell Aint A Bad Place To Be, Back In Black, a publika sjajno reaguje. Brian je odličan showman koji daje sve od sebe uprkos nesnosnoj sparini na stadionu, zbog koje je nekoliko puta tokom nastupa od publike tražio da mu na binu bace majice da se obriše, a jednom se obrisao od znoja i dobačenom zastavom.
Brian poskakuje, smije se, izvodi grimase, nasmijava publiku i imate osjećaj kao da je tu samo zbog vas.
Pametnim odabirom set-upa se nakon prvih urnebesnih pola sata kroz laganije i publici manje poznate hitove sa novog albuma, ljudima se daje šansa za predah. A nakon uvodnih rifova Thunderstrucka vulkan na Partizanu je ponovo proradio, iako je Angus sav obliven znojem, napravio nekoliko grešaka. Ali nakon uvoda, sve staje na svoje mjesto, i publika je ponovo u delirijumu.
Nakon Black Icea, ide the Jack i Angus ima priliku izvesti svoj striptease show. Kad se spustilo veliko metalno zvono, svi su znali da je red na Hells Bells. Brian se vješa o zvono, mada je izostalo uobičajeno udaranje čekićem o zvono.
Slijedi još jedan stari hit Shoot To Thrill, pa opet blok sa novog albuma. Publika prati, ali ne zna tekstove. Brian to primijećuje i bodri ljude na šta oni spremno odgovaraju.
Koncert se primiče zadnjoj trećini hitovima koji potvrđuju reputaciju AC/DC-ija kao vrhunskog show-benda – You Shook Me All Night Long, Whole Lotta Rosie sa “standardnom” sa svih AC/DC koncerata divovskom napumpanom lutkom raskošnih oblina koju prati ubitačni Angusov solo nastup, pa Let There Be Rock i Angus koji se valja, trči, skače uz sviranje solaži.
Prošlo je sat i 40 minuta koncerta, i red je za “kraj” koncerta. Publika je toliko iscrpljena da jedva iko ima snage da bend zove na bis. Međutim, uz uvodne taktove Highway to Hell, Partizan se ponovo budi.
U jednom trenutku Brianu puca glas u pokušaju da izvede glasnu akrobaciju, smije se bespomoćno prema publici. Ali sve uspjeva u trećem pokušaju u trenutku kad mu Angus provlači gitaru ispod nogu pri kraju numere. I na kraju, tradicionalni topovi koji grme uz For Those About To Rock. Koncert završava mini vatrometom, i ljudi polako kreću kući.
“Bilo je mnogo bolje nego što sam očekivao. Pun stadion, početak me je posebno iznenadio”, kaže Mladen iz Banjaluke.
Ivan, takođe Banjalučanin, kaže da ono što je očekivao, je i dobio, odličan show i dobar Rock N Roll.