Posle skoro decenije tokom koje su mu izdavači odbijali već snimljene i u kataloge zavedene materijale iz straha da klinci neće pazariti njegovu avanturističku viziju hip-hop evolucije, novi album Kamala Ibna Džona Farida se zove " The Renaissance", (Ponovno rođenje).
S dobrim razlogom. Već posle prvih nekoliko taktova "Johnny is Dead" postaje jasno koliko ovakve ploče nedostaju savremenom hip-hopu. U poređenju sa Kamalovom jasnom, fokusiranom vizijom muzike i tekstova, većina mejnstrim albuma djeluje djetinjasto i nezrelo sa svojim operetskim emocijama i na pijaci pokupovanim bitovima.
Kamal je jedini reper na ovom albumu, napisao je sve tekstove i osmislio skoro svu muziku i ova ploča je zrelo, zaokruženo umjetničko djelo u pravom smislu te reči. S druge strane, nije teško vidjeti zašto su ga se izdavači poslednjih godina plašili.
Ovaj album je teško prodavati klincima, jer je uzdržan, odmjeren i elegantan u svojim sitnim, a genijalnim muzičkim gestovima, ali ga je teško prodati i matorima, jer ovo, uprkos etitketi koje mu lijepe nije neo-soul.
"The Renaissance" je lična, mada ne introvertna ploča, optimistička, ali ne raspjevana. Ukusno korišćenje gostiju (moćni Rafael Sadik) i semplova garantuje da svaki muzički molekul na ovoj ploči pripada Kamalu i ponaša se baš onako kako on hoće. Lirički i recitatorski, Kamal je čovek koji ima svoj karakterističan stil, daleko od razmetljivosti, ali pun autoriteta.
Njegovi tekstovi su snažni, ali nikada se ne oslanjaju na šok. Raspon tema od propalih ljubavnih veza, pa do kritike američkog ratovanja na istoku, sa sve opservacijama o hip-hopu koje daje jedan od njegovih najinteligentnijih neimara, vrlo dobro funksioniše, jer Kamal uvek priča onako kako misli: jasno, snažno, ali odmjereno.
"The Renaissance" je ploča koja u sve djetinjastiji spektakl u koga se mejnstrim hip-hop pretvara donosi prijeko potrebni dah zrelosti, iako nijednog trenutka ne gubi entuzijazam i oduševljenost igrom zvuka i riječi.