Muzički sastav čije su članice nezavisne umjetnice Aleksandra Radonjić, (vokal, gitara, klavijatura) i Jelena Spasojević (flauta, prateći vokal) već duže vrijeme izvodi muziku iz različitih krajeva svijeta i različitih kultura, na preko 10 svjetskih jezika.
Nastupale su u okviru mnogih kulturnih manifestacija kao što su premijere filmova, književne večeri, fado muzika, a nedavno su održale i koncert u banjalučkom Domu omladine pod nazivom "World Music Tour".
Jelena Spasojević ima 22 godine i dolazi iz Smedereva. U Banjaluci studira Akademiju umjetnosti, dok je Aleksandra Radonjić godinu dana starija, Banjalučanka je i student Fakulteta političkih nauka.
Spojila ih je muzika preko koje su nastavile rad na zajedničkim projektima.
NN: Svirate muziku iz različitih dijelova svijeta. Kako ste se opredijelile za tako nešto?
RADONJIĆ: Zapravo i nismo se planski pozabavile svjetskom muzikom kao nekim projektom, niti smo imale zacrtanu liniju u žanrovskom smislu kada smo započele saradnju. Ljubav prema muzici u onoj njenoj prvoj slici, muzici kao univerzalnoj, sveprožimajućoj i vanvremenskoj ideji, ma odakle dolazila, uputila nas je na muziku iz raznih krajeva svijeta. Tim prije što nas obje interesuju različite kulture, ljudi i njihove tekovine.
SPASOJEVIĆ: Ideja o sviranju muzike iz različitih krajeva sveta se nazirala kada smo, sticajem okolnosti, počele da sviramo portugalsku narodnu muziku, fado. Sem toga, odavno nas obe zanima folklor različitih naroda, kultura, jezik, igra, tako da je samo bilo pitanje vremena kada ćemo se u to udubiti i uraditi kao projekat.
NN: Kako je došlo do saradnje?
RADONJIĆ: Bile smo pozvane da se uključimo u rad grupe entuzijasta koja je željela zasvirati fado, nama posebno dragu muziku, te nam je bilo prirodno nastaviti zajednički rad.
NN: Kada ste počele da se bavite muzikom?
RADONJIĆ: Klasična priča je možda u pitanju - dijete koje malo govori, a puno pjeva. Mama me je, u šetnji kraj muzičke škole, kao usput, odvela na upis. Rekli nam da sam za violinu, pa je tako i bilo. U toku desetogodišnjeg muzičkog obrazovanja, pored violine i obaveznog klavira, sama sam učila svirati gitaru. Kasnije, u srednjoj školi, preselila sam se u Beograd da bih pohađala nastavu na džez odsjeku u SMŠ "Stanković".
SPASOJEVIĆ: Sve počinje kroz igru u detinjstvu, a nastavi se u školovanju. Flautu sam počela svirati sa 11 godina, kada sam krenula u muzičku školu. Trenutno sam student Akademije umjetnosti u Banjaluci.
NN: Kakve su razlike u sviranju klasične muzike na flauti u odnosu na sviranje drugačijih žanrova?
SPASOJEVIĆ: U suštini, bilo koji vid muzike zahteva preciznost u izvođenju, maštovitost, kreativnost; sve to, naravno, sa dobrim poznavanjem žanra. Ona traži celog čoveka. Klasična muzika daje dobru osnovu za razvijanje izvođačkih mogućnosti i preciznosti, traži potpuno posvećivanje i dosta vremena provedenog u vežbanju, koncentraciji, razumevanju dela i originalnoj interpretaciji, ali ne daje prostora improvizaciji. To je ključna razlika. Dok sviram drugačije žanrove sa Aleksandrom imam puno prostora za maštanje i osmišljavanje novih melodija.
NN: Koliko je teško otpjevati pjesme na toliko različitih jezika?
RADONJIĆ: Meni je sticanje novih znanja, iz bilo koje oblasti, od izuzetne važnosti, te mi u učenju više stranih jezika pjevanje na istim uveliko pomaže. Nema tu velike muke ukoliko se ima sluha. Bitno je uočavati sličnosti unutar velikih jezičkih skupina, što je, po meni, najlakše među romanskim, germanskim i slavenskim jezicima. Azija mi je veoma interesantna na tom planu i trenutno se bavim proučavanjem njenih jezičkih grupacija. Naravno, da bi se razumjela pjesma nekog podneblja, pored jezičkog, treba analizirati i istorijski, filozofski i mentalni aspekat istog.
NN: Koja je kultura, po vašem mišljenju, jedinstvena po pitanju muzike?
SPASOJEVIĆ: Ne bih mogla sasvim da se odlučim, jer svako područje ima svoje specifičnosti, bogatstvo ritmova i melodija, svako je jedinstveno i interesantno.
RADONJIĆ: Uh, svijet ti je na tom polju šuma Striborova.
NN: Koji vam je omiljeni žanr u muzici?
RADONJIĆ: Ne bavim se nešto time čemu pripada ovo ili ono što slušam, ali ako treba da opišem ili izdvojim - volim da osjetim snažan patos, jaku kulminaciju, ali i meditativni prizvuk u umjetničkoj interpretaciji; volim klasičnu muziku, a pored nje i sve na podlozi bluza, uključujući progresivni i psihodelični rok (ali ne i onaj obični, "prljavi" rok zvuk). Takođe, volim i pojedine pravce u džezu, ambient, world (tu mislim i na tradicionalnu muziku), new age... Dosta od mene.
SPASOJEVIĆ: Džez.
NN: Da možete putovati kroz vrijeme, gdje biste otišle?
SPASOJEVIĆ: U Norvešku 2485. godine ili u bilo koju skandinavsku zemlju.
RADONJIĆ: Sibir, 1848, Japan, 10. vijek (Heian jidai period); Island, prije naseljavanja; Maroko, neke jeseni; Kenija, bilo kad; Nepal, jednom; Aljaska, odmah!
NN: Za kraj, poruka svim ljubiteljima muzike?
SPASOJEVIĆ: Jedite povrće, voće i uživajte u muzici i još ponekim "sitnim" radostima.