Muzičar Almas Smajlović predstojećeg vikenda, tačnije 14. februara, Dan zaljubljenih proslaviće na sceni.
Naime, nakon prošlogodišnjeg intimnog koncerta održanog na isti datum u "Sarajevskom ratnom teatru" (SARTR), Smajlović, koji je od 1993. godine bio dio benda "Erogene zone", da bi se 2017. uputio u solističke vode, donosi novu formu i novi zvuk.
Ovaj put koncert je zakazan u klubu "Cinemas Sloga" u Sarajevu, samo mjesec i po nakon što je objavio pjesmu "Ožiljak" sa Darkom Rundekom, a više o svemu Smajlović je govorio za "Nezavisne".
NN: Po čemu će se ovaj koncert razlikovati od prošlogodišnjeg i možemo li očekivati da će Vaši nastupi na Dan zaljubljenih postati jedan vid tradicije u Sarajevu?
SMAJLOVIĆ: Ovaj koncert će vjerovatno biti otvoreniji, možda i siroviji, sa više trenutaka koji nastanu tek kad se podijele s publikom, ali i energičniji na jedan drugačiji način. SARTR nosi jednu teatarsku emociju i pažnju prema detalju, dok "Sloga" ima klupsku pulsaciju. Program će biti drugačije postavljen, sa nekim novim aranžmanima i nekoliko pjesama koje do sada nismo izvodili uživo. Volio bih da koncerti za Dan zaljubljenih postanu tradicija. Nekako mi se čini da je lijepo imati jedan datum u godini kada se kroz muziku podsjećamo koliko su emocije i bliskost važni, ne samo partnerski, nego i ljudski.
NN: Kada smo kod Dana zaljubljenih, koliko je danas, kada je mnogo toga rečeno i napisano, teško pjevati o ljubavi, da li riječ ljubav i dalje ima značaj kao prije?
SMAJLOVIĆ: Ljubav je možda najviše opjevana tema, ali mislim da nikada nije potrošena. Svaka generacija je iznova otkriva i svako je proživljava drugačije. Danas je možda izazov pronaći iskren i ličan ugao, jer smo zatrpani riječima i slikama, ali baš zato vjerujem da publika lako prepozna kada je emocija autentična. Ljubav je riječ koja je bezbroj puta izgovorena, ali nikada do kraja objašnjena. Ona se stalno mijenja, kao voda koja uvijek pronađe novi oblik. Danas živimo u vremenu brzine i buke, pa ljubav ponekad izgleda kao nešto što pokušavamo uhvatiti dok nam klizi kroz prste. Ali mislim da upravo zato ljudi još dublje osjećaju potrebu da je pronađu. U mojim pjesmama ljubav nije kao neka velika ideja nego kao trag, pogled, dodir, odsustvo, tišina između dvoje ljudi. Za mene riječ ljubav nije izgubila značenje. Naprotiv, možda to značenje danas još više tražimo.
NN: Danas sve češće čujemo da vještačka inteligencija pomaže u nastajanju pjesama, bilo da je riječ o tekstu, bilo o produkciji ili čak muzici. Mislite li da iz aplikacije može izaći emocija?
SMAJLOVIĆ: Tehnologija može biti fascinantan saputnik muzike. Ona može pomoći da se otvore novi zvučni prostori, da se ideje brže oblikuju. Ali emocija je nešto što nastaje iz vremena koje čovjek provede sa sobom i sa drugima. Muzika nosi sjećanja, lomove, radosti koje ne mogu stati u algoritam. Mislim da tehnologija može biti sjajan alat i pomoć u procesu, ali emocija uvijek dolazi iz čovjeka, sjećanja i ono što čovjek nosi u sebi teško se može programirati.
NN: Krajem prošle godine pjesmu "Ožiljak" snimili ste u duetu sa legendarnim Darkom Rundekom. Da li nakon toliko godina karijere, kada vidite Rundeka čija karijera traje još duže od Vaše, možete da osjetite istu radost kao na početku, u isto vrijeme, na neki način, učeći od Darka i stojeći rame uz rame s njim?
SMAJLOVIĆ: Rad sa Darkom mi je donio veliku radost i zadovoljstvo. Takvi susreti te podsjećaju zašto si počeo da se baviš muzikom. Naravno da učiš, ali u isto vrijeme osjetiš i veliko poštovanje što dijelite isti prostor, pjesmu i emociju. Raditi zajedno na pjesmi značilo je dijeliti prostor u kojem se iskustvo i intuicija susretnu bez potrebe za objašnjenjem. Takvi susreti te vrate na početak na razlog zbog kojeg si uopšte počeo stvarati.
NN: Pjesma "Ožiljak" ujedno je i najava Vašeg novog studijskog albuma na kojem trenutno radite. Šta nam u ovom trenutku možete otkriti o istom?
SMAJLOVIĆ: Novi album nastaje kao mozaik različitih emotivnih pejzaža. Pjesme dolaze sporo, gotovo neprimjetno, kao kada se sjećanja pojave bez najave. Tematski se bavim tragovima koje nosimo kroz život, onim što ostaje u nama poslije susreta, odlazaka i promjena. "Ožiljak" je možda prva pukotina kroz koju se vidi cijela priča albuma, odnosno podsjetnik da ono što nas povrijedi često postane dio našeg identiteta.
NN: Prije pola godine promovisali ste svoje prvo vinilno izdanje "Almas BKC Live". S obzirom na to da je ovaj živi album jedini koji ste objavili na ploči, a da se vinili polako, ali sigurno vraćaju u modu, šta nam Vi možete iz današnje perspektive reći o starim nosačima zvuka, da li ste nostalgični po tom pitanju?
SMAJLOVIĆ: Vinil nosi posebnu vrijednost jer traži vrijeme i pažnju. To je format koji te tjera da slušaš album kao cjelinu. Nisam nostalgičan u smislu da odbacujem digitalno vrijeme, ali mislim da ploča vraća ritual slušanja muzike i to mi je jako drago. Vinil ima ritam koji traži strpljenje. On nas podsjeća da muzika nije samo zvuk, nego i vrijeme koje joj poklanjamo. "Almas BKC Live" na vinilu doživljavam kao zapis jednog neponovljivog trenutka.
NN: Prošlo je nekoliko godina od objavljivanja Vašeg albuma "Krug". Koliko ste zadovoljni odjekom ovog albuma? Pitam Vas iz razloga što sam u komentarima nekih pjesama pročitao da je album zaslužio mnogo više pregleda, dijeljenja i svega onoga što se danas prvenstveno dobija marketingom…
SMAJLOVIĆ: Mogu reći da mi je "Krug" najzrelije izdanje dosad u svakom smislu. Smatram da su aranžmani, produkcija i tekstovi na tom albumu najbolje što sam do sada napravio. Zadovoljan sam što je našao svoje slušatelje i dobio iskrene reakcije, dobio sam mnogo lijepih poruka, recenzija i komentara od ljudi koji su se poistovjetili s pjesmama. Naravno, uvijek postoji onaj osjećaj da je nešto zaslužilo veću vidljivost; pogotovo danas, kad algoritmi i marketinški budžeti često odlučuju o dosegu. "Krug" je za mene bio početak jedne unutrašnje priče. Album koji je nastao iz potrebe da pronađem vlastiti glas i prostor u kojem mogu govoriti iskreno. Naravno da svaki autor želi da njegova muzika dopre daleko, ali vjerujem da pjesme imaju svoj život i svoje vrijeme. Ponekad putuju sporije, ali zato ostaju duže. I meni je drago kada vidim da ljudi i danas pronalaze te pjesme kao da ih slušaju prvi put.
NN: Nakon Rundeka, Bože Vreće, Tife, Nermina Puškara, s kim možemo očekivati Vašu saradnju u budućnosti?
SMAJLOVIĆ: Saradnje se kod mene uvijek dese prirodno, kroz prijateljstvo ili muzičku bliskost. Volim raditi s ljudima koji nose autentičnost i emociju. Saradnje doživljavam kao susrete svjetova. One se najčešće dese kada se ljudi prepoznaju kroz muziku prije nego kroz planove.
NN: Svojevremeno ste kao hroničar grada u kojem živite pjevali "Živim životom/ životom bez jeda/ to je moj grad/ ja takvog ga znam". Po čemu danas znate i prepoznajete Sarajevo, u kojoj mjeri se mijenja ovaj grad i Vi u njemu?
SMAJLOVIĆ: Sarajevo prepoznajem po ljudima, po susretima i po nekoj toplini koja se ne mijenja lako. Grad se mijenja kao i svi gradovi, ali njegova duša je u pričama koje nastaju na ulicama, u kafanama i svakodnevnim susretima. I ja se mijenjam zajedno sa gradom, ali mislim da nas upravo ta promjena drži živima. Sarajevo je grad koji se ne može objasniti jednom slikom. On je sloj preko sloja sjećanja, glasova, sudbina. Prepoznajem ga po susretima koji traju duže nego što su planirani, po razgovorima koji počnu slučajno, a završe kao male životne priče. Sarajevo nosi neku upornu toplinu koja preživljava sve promjene. I dok se Sarajevo mijenja, mijenjam se i ja, pokušavajući da kroz muziku zabilježim njegov ritam i njegove tišine.
NN: Sljedeće godine navršava se desetogodišnjica Vaše solo karijere. Kada se okrenete unazad, na šta ste najponosniji kada je u pitanju muzika u proteklih deset godina, ali i kada je riječ o "Erogenim zonama" i daljoj prošlosti?
SMAJLOVIĆ: Najponosniji sam što sam ostao vjeran muzici i sebi iako sam u jednom trenutku bio na životnoj raskrsnici. Svaki koncert, pjesma i susret s publikom nosi posebnu vrijednost. Period sa "Erogenim zonama" je temelj mog muzičkog identiteta i dio mog odrastanja. Solo karijera mi je donijela prostor za lični izraz i potragu za vlastitim glasom, i mislim da ta potraga još traje što je možda i najljepši dio u muzici. Ostao sam vjeran unutrašnjem osjećaju za pjesmu, čak i kada to nije bio najlakši put. Solo karijera mi je otvorila prostor za lično istraživanje i suočavanje sa sobom kroz muziku. I imam osjećaj da ta potraga nikada ne završava. Muzika je za mene put koji nema kraj, samo novi krugovi.