Amira Medunjanin sa svojim novim ansamblom održala je prvi solistički koncert u rodnom gradu u sklopu "Jazzfesta Sarajevo". U prepunoj dvorani Bosanskog kulturnog centra (BKC) Amira je pokazala zbog čega je svjetski muzički kritičari svrastavaju među najznačajnije izvođače etno muzike. Svojim fascinantnim glasom i zanimljivim obradama sevdalinki i makedonskih narodnih pjesama nikog nije ostavila ravnodušnim.
Za "Nezavisne" govori o svojim utiscima s koncerta, specifičnosti sevdalinki, novom albumu koji uskoro izlazi.
NN: Publika je bila više nego zadovoljna vašim prvim solističkim nastupom. Kakvi su utisci?
MEDUNJANIN: Sretni smo zbog ukazane časti da budemo dijelom atmosfere te noći. Većim dijelom razlog za to je stvarno izuzetna organizacija. Sve je bilo savršeno. Moram se zahvaliti ljudima iz organizacije "Jazz festivala Sarajevo" koji su nam pružili mogućnost da se prvi put predstavimo sarajevskoj publici na najbolji mogući način.
NN: Da li je velika razlika pjevati sevdalinku u BiH i u inostranstvu? Da li ste u Sarajevu osjetili veću odgovornost prema publici?
MEDUNJANIN: Ma, ne bih to nazvala odgovornošću. Nema razlike u predstavljanju unutar BiH ili negdje u Evropi. Mislim da je veoma važno osjetiti publiku i stvoriti atmosferu koja će biti motivirajuća za one koji te slušaju. Sa druge strane, ima velike razlike u razumijevanju sevdalinke. Bilo gdje u BiH - u Sarajevu, Banjaluci ili Mostaru, ljudi dobro poznaju našu tradiciju i s tim u vezi očekivanja su veća i emocije mnogo više izražene. Ipak je to dio našeg bogatog kulturnog nasljeđa. Svijet tek treba da upozna raznolikost naše kulture, mada su reakcije do sada identične kao i u BiH.
NN: Prošle su tri godine od objavljivanja albuma "Rosa", koji je muzički kritičar britanskog "Sunday Timesa" proglasio albumom godine u Velikoj Britaniji. Da li je taj album opravdao Vaša očekivanja?
MEDUNJANIN: Iskreno, nisam puno očekivala, tako da sam zadovoljna postignutim. Međutim, iznenađuje činjenica da je još, da tako kažem, aktivan album. I nadam se da će još dugo biti interesantan jer smo zaista uložili mnogo truda i veliki je broj izuzetnih umjetnika učestvovao na stvaranju albuma.
NN: Najavili ste objavljivanje novog albuma u saradnji s Merimom Ključo iz Holandije. Kada izlazi album i po čemu će se razlikovati od prethodnog?
MEDUNJANIN: Uskoro izlazi novi materijal koji će biti potpuno drugačiji od prethodnog. Naš pokušaj da predstavimo tradicionalnu muziku sa ovih prostora na specifičan način spojila je elemente moderne klasične muzike, tradicionalnog načina pjevanja sa improvizacijama i potpuno novim aranžmanima koji su doveli do, po mom mišljenju, sasvim nove dimenzije.
NN: Kako doživljavate toliku popularnost i prisutnost sevdalinke na muzičkoj sceni posljednjih godina?
MEDUNJANIN: Za popularnost baš i nisam sigurna. Stvarnu ekspanziju sevdalinka je doživjela šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, a sada je samo sporadična želja da padnemo u sevdah i da ne zaboravimo ono što su naši preci ostavili budućim generacijama.
NN: Koje su Vaše najdraže sevdalinke?
MEDUNJANIN: Mislim da bih vam trebala poslati prilog ovom našem razgovoru koji bi zahtijevao još jednu posebnu stranicu. Ali, napominjem samo nekoliko, kao što su: "Pšeničice sitno sjeme", "Ah, što ćemo ljubav kriti", "U đul bašči"...
NN: Koliko u Vašim izvedbama sevdalinki ima džeza i koliko ste upućeni u druge muzičke pravce?
MEDUNJANIN: Imam čast da radim sa izuzetnim umjetnicima i moram ih spomenuti ovom prilikom: Dino Šukalo - gitara, Amar Češljar - bubnjevi i perkusije, Edvin Hadžić - kontrabas, Kim Burton - klavir, kaval i harmonika. Govorimo o džez muzičarima koji su pridonijeli da spoj tradicije i njihovog kreativnog momenta dovedu do jako interesantnog umjetničkog izražaja.
NN: Da li ste ikad pokušali napisati vlastitu sevdalinku? Da li je to moguće danas kada nesretna ljubav nije baš događaj zbog kojeg se umire?
MEDUNJANIN: Mislim da je to pitanje i za one koji su u modernim vremenima našli sebe u tradiciji i njenom poštivanju. To zahtijeva iscrpnu diskusiju. Mišljenja sam da se vremena mijenjaju, ali neke stvari ostaju iste. Specifično emotivno stanje postoji i danas, mada živimo u drugačijem svijetu.