Od 26. do 28. juna sve muzičke i festivalske snage su se spustile u Kragujevac, srce Šumadije. Razlog je bio i više nego odličan, održavalo se 15. jubilarno izdanje Arsenal festa.
U proteklih 15 godina grupa predanih ljudi svake godine Kragujevcu i regionu priredi odličnu zabavu i obezbijedi nastupe svjetskih poznatih bendova.
Prvi dan
Organizacija Arsenal festa, ništa nije željela prepustiti slučaju, pa su tako za otvaranje prvog dana izabrali srpske veterane i ministra za rock'n'roll, bend Bajaga i instruktori. Kako da vam bude loše kada na početku dobijate suvi kvalitet i vječnog evergreen umjetnika.
Garden bina je bila namijenjena bendovima poput Fraktal, Cosmic, Vizelj, Nemeček i drugima. Tim dijelom festivalskog prostora zaista je zavladala prava zabava nešto malo iza ponoći kada je Ida Prester izašla na binu. Gospođa koja je u muzičkoj industriji decenijama i koja zna kako da napravi atmosferu i ovaj put je iskoristila svoje znanje i pretvorila to u energiju koju su prisutni i te kako prepoznali.
Poslije Ide na binu izlazi prekaljeni veteran srpske muzičke scene, Nikola Vranjković. Ne vrijedi pisati o ovom čovjeku, ako ne znate njegov lik i djelo, možda vam i nije mjesto na festivalima i koncertima. Treba napomenuti da je on ovogodišnji laureat "Mikica Zdravković" nagrade. Čovjek vlada binom, muzikom, energijom, pričom i zna kako kontrolisati okruženje kako na pozornici, tako i među publikom.
Vratimo se na Main binu... tu je prava zabava počela nešto iza 23.00 sata. Bilo je vrijeme da se na binu popnu jedni od glavnih bendova ovogodišnjeg izdanja festa, legendarni Massive Attack iz Bristola.
Kakva energija! Kakav nastup! Kakvo izdanje jednog od najvećih svjetskih trip hop bendova svih vremena. Prostor ispred glavne bine bio je ispunjen do posljednjeg mjesta, publika se zaista potrudila da ispoštuje bend. U jednom trenutku mi se učinilo kao da su svi ljudi u "Zastavinom" kompleksu, gdje se održava događaj, u stvari stojali pred glavnom binom. Ali takvu gužvu i pažnju ovaj slavni bend i zaslužuje.
Bez bilo kakvih problema ili neke umišljenosti (koja bi im se morala oprostiti, svakako) Massive Attack su pokazali zašto ih cijeli svijet s pravom gleda kroz tu "rozu prizmu" suvog kvaliteta i produkcije koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.
Bila je tu još i Explosive bina, koja je namijenjena za elektronsku muziku. Nažalost ovaj put se nisam zadržao tamo, jer su Main i Garden bine nudile sadržaj koji je jednostavno morao biti ovjeren i ispoštovan.
Još jedna jako važna stvar prvog dana. Kragujevac je uvijek bio plodno tle za muzički progres. Od bendova poput KBO! do grupa poput Introitus i Triumfall. Međutim, jedno ime je obilježilo grad i Šumadiju generalno, to je Smak.
Kako su naveli organizatori, neobjavljenu pjesmu "Biska 8" gitariste Smaka, Radomira Mihailovića Točka premijerno je izveo kao "Vreteno (Biska 8)" sastav Fraktal tokom nastupa kojim su otvarili Arsenal fest.
Drugi dan
Drugi dan je garantovao čak pet bendova na Main bini, međutim nisam bio u mogućnosti da im se svima posvetim kako treba, jer je Garden bina napravila pravi mali pank tobogan u svojoj satnici. Bilo je jednostavno nemoguće ne pogledati neke od veterana kako srpske tako i jugoslovenske pank i new wave scene.
Dok su Osvajači otvorili drugi dan na Main bini, u Gardenu je već počela sjajna zabava na nastupu benda 357. Publika je pokazala da im je 357 blizak srcu i skoro "u slovo" pjevala pjesme benda.
Onda je sat pokazao 20.30 časova i bilo je vrijeme da na Garden pozornicu izađe Profesor Čonta. Gospodin Nebojša Čonkić je svima poznat kao pjevač legendarnog benda Pekinška patka. Jedna od onih grupa koja kada bi svirala 24 sata na pozornici, opet ne bi bilo dovoljno. Čonta je sa svojim Patkama velemajstorski prošao kroz katalog albuma "Plitka poezija" i "Strah od monotonije". Uz pokoju šalu između pjesama, meni lično, ovo je bio najbolji nastup na ovogodišnjem izdanju Arsenala.
Mongolska metal atrakcija The Hu su ukrali šou na glavnoj bini drugo veče. Momci su izašli na binu negdje oko 21.30 sati i zaista pokazali zašto su jedan od traženiji sastava u svijetu, danas. Sa kombinacijom teških rifova i tradicionalne mongolske muzike svakako su uspjeli napraviti odličnu audio-kombinaciju.
Nažalost, opet nisam uspio ostati cijeli njihov nastup jer sam trčao nazad u Garden. Tamo je kragujevački veteranski pank džugernaut KBO! već ozbiljno prašio na bini. Ovi ljudi imaju skoro 45 godina postojanja što je za svaku pohvalu i poštovanje. Vuja i ekipa su prošli kroz svoj katalog i odsvirali neke kultne stvari, ali publika je najviše pozdravila himne benda, numere "Kragujevac" i "Forever punk".
A onda iznenađenje festa za mene, Bjesovi. Nikada nisam bio pretjerani fan njihove muzike, gledao sam ih nekoliko puta u Banjaluci, ali nije to bila moja "šoljica čaja". Međutim, nastup na Arsenalu; Bjesovi nikada bolje nisu zvučali. Zoka je udahnuo novi život u grupu i mogu reći da su u srcu Šumadije ovi momci zvučali zaista svjetski.
Odlična zabava na glavnoj bini drugog dana bila je u režiji benda Buč Kesidi. Momci su zaista odradili vrhunski koncert i ispostavili veliku količinu energije koja se u "Zastavi" zadržala do kasno u noć. Zbog umora i očigledne prezasićenosti zvukom, nisam uspio dočekati nastup gospođe Senidah, krevet je glasnije zvao da padnem u san.
Treći dan
Za treći dan festivala, odlučio sam da se "dopingujem" domaćom kajsijevačom i šumadijskim roštiljem. Prijatelj me je odveo u restoran "Francuska lađa" i tu je počela treća noć festa.
Opet je Garden odnio pobjedu nad Main binom. Glavnu pozornicu je otvorio sastav La Femme, svakako zanimljiv pogled na muziku i zaista veliko osvježenje na festivalu koji se ove godine dobro okovao teškim zvukom.
Rundek i ekipa ne prave prazan hod. Znate šta ćete dobiti, oni to ispostave i nema tu nekih prevelikih iznenađenje. Darko je čovjek koji plovi regionalnom muzičkom scenom decenijama i od njega uvijek možete očekivati poštenu svirku.
Pazite sada ova imena na Garden bini treće veče: Six Pack, Bad Copy (digresija: Vikler se vratio), Rambo Amadeus, Orthodox Celts i KoiKoi. Ako to nije dovoljno da vam pokaže koliko je festival ozbiljno pristupio organizaciji, onda ništa nije. Ne mogu vam dovoljno precizno dočarati koliko je publika uživala na Gardenu.
U glas su se pjevale pjesme, mjesta je bilo samo za smijeh i plesanje uz mnogobrojne hitove koje su svirali gore nabrojani bendovi. Svi su se zaista potrudili da kohezija između izvođača i fanova bude na zaista zapanjujućem nivou.
Skoro dva sata iza ponoći, Arsenal je bio spreman da dobije svoj epilog. Ovaj događaj je kuljao od energije a kruna svega se zvala Faithless. Ovaj sada već legndarni londonski elektronski džugernaut je dovezao okean pozitivne energije i sjajne muzike u Šumadiju. Njihove pjesme su treće noći festa bile kao portal koji je publiku uvukao u dimenziju bez problema i bilo kakvih nedaća. Sve je bilo skoro pa savršeno, a jedino nam je svima nedostajao Maxi Jazz. Ali, koga nema, bez njega se mora dalje.
Kraj trećeg dana... početak pakla
Kako to obično biva u životu, kada previše uživate, morate dobiti neku šamarčinu od života. Naravno, sve je to škola, a znamo da se svaka škola plaća.
Pa krenimo sa mojom "via dolorosom" u povratku iz Kragujevca. Prijatelj iz Banjaluke nam je sredio prevoz iz Kragujevca do Beograda. U glavnom gradu Srbije smo se trebali povezati s momkom koji vozi za Jajce, što nama savršeno odgovara jer idemo u srce Krajine, Banjaluku.
Popili smo kafu, upoznali tog vozača i čekamo četvrtog momka koji ide s nama, do Prnjavora. U nadi da ćemo ići preko Hrvatske da bismo brže došli kući, dobili smo prvi šamar. Četvrti član ove paćeničke kolonije nam je na prvu rekao: "Ja nemam pasoš, moramo preko Koridora". U tom trenutku bolje neko da me je pogodio kamionom fekalija nego što sam to morao čuti.
Prvih 20-30 kilometara mi je samo kroz glavu prolazilo kako neko može putovati ili uopšte planirati putovanje sa saznanjem da nema validan putnički dokument. Sunce cvrlji u glavu, u autu smrdimo kao četiri pume, neispavan sam, mamuran i pokušavam shvatiti sve to o nevažećem pasošu.
Hajmo dalje, pakao je sazdan u krugovima, a mi tek prvi prošli. Dolazimo na granični prelaz. Sve prolazi glatko, onako usmrđen se kezim cariniku, sanjam krevet i tuš. On nam vraća dokumente i želi nam srećan put. U tom trenutku naš vozač onako iz kurtoazije ispaljuje: "Ja imam detektor za metal u gepeku. Da li mi trebaju neki papiri za to?"
Dobrodošli u pakao! Tu kreće najveći krug mog pandemonijuma. Na tu njegovu rečenicu dolazi carinik i govori da mu treba ATA Karnet papir za to jer je to oruđe i alat, a ne prokleti foto-aparat. Naravno našem Šumaheru to ne dolazi do glave pa on sugeriše cariniku da će on cimati nekoga u Beogradu da mu uslika račun te spravice, da on ima "dokaz" da je to njegovo.
Zemljo otvori se, progutaj me i ispljuni negdje u pustinju.
Savjetujemo mu drugar iz Banjaluke i ja da se ne raspravlja sa carinikom i da trebamo raditi na alternativnom rješenju. A to rješenje se zove "Pavlovića most" i putovanje ka njemu. Dodatnih 80-90 minuta, kamoli puste sreće da je to bila najduža proluparnica našeg putešestvija.
Naš vični vozač je radio mogo toga u toku vožnje... od mažnja i masiranja stopala, do motanja cigareta, pijenja rakijice, do popravljanja CD plejera. Uglavnom radio je sve osim da dotakne gas-papučicu, toga nam je nedostajalo kao vode u pustinji.
Prijatelj i ja smo negdje oko 18.00 sati shvatili kako donkihotujemo i egzistiramo u tempu našeg vozača. A taj retrogradni tempo svakako nije u životno prihvatljivoj brzini.
Od Beograda do Banjaluke - put je počeo u 13.00 časova i završio se u 23.00 sata - nam je trebala vječnost koju apsolutno nisam spreman da platim opet... pa ikada!
Arsenal fest je bio prava pobjeda od događaja, a krugovi putničkog pakla su mi pokazali da iduće godine ne tržim vozače po viber grupama.