Popularni vojvođanski kantautor i producent Branislav Bane Krstić nedavno je objavio autorsku pjesmu "Da mogu da zaboravim", koju je radio sa svojim sastavom "Garavi sokak" i tamburašima iz "Rockoko studija".
"To je u stvari obrada jedne pesme grupe 'Garavi sokak', koja već postoji, u tamburaškom aranžmanu, s ekipom iz 'Rockoko Orchestra', a za potrebe jednog CD albuma kojeg će objaviti "Croatia Records". To će biti izdanje sa poznatim pevačima iz celog regiona", rekao je Krstić na početku razgovora za "Nezavisne".
Sa karijerom dugom više od 40 godina i pečatom osnivača jednog od najpoznatijih domaćih etno-pop sastava - "Garavog sokaka", Branislav Bane Krstić je među značajnijim savremenim stvaraocima tamburaške muzike, koji vodi i Izdavačku kuću "Vojvodina music" s istom misijom.
Više o novoj pjesmi, specifičnostima tamburaške muzike, izdavaštvu i planovima za budućnost Krstić je govorio u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Ova pjesma, kao i mnoge druge, nosi Vaš autorski pečat. U čemu pronalazite inspiraciju i nakon više decenija rada?
KRSTIĆ: Inspiracija je najčešće odraz duše autora u ogledalu vremena, da se malo lirski izrazim. A vreme se stalno menja. Ova pesma je u tom smislu sveža jer donosi to kako ja danas pišem ljubavnu pesmu. Takve stihove verovatno ne bih koristio pre 15 godina.
NN: Mnoge pjesme je izdala Vaša izdavačka kuća "Vojvodina Music", koju ste osnovali 2002. godine. Kako iz današnje perspektive gledate na to pokretanje izdavačke kuće i koliko ste zadovoljni radom i svim rezultatima koje ste tokom godina postigli?
KRSTIĆ: Gledam na to kao na vrstu emancipacije, jer sam shvatio da za osnivanje sopstvene izdavačke kuće trebaju samo 500 dinara i hrabrost. Naravno, potrebne su i pesme, ali sam ih uvek imao dovoljno. Nisam više morao da se mislim da li će se nekom uredniku velike kuće svideti to što radim. Objavljivao sam šta sam hteo i kad sam hteo. Desilo bi se često da putem koprodukcije ta izdanja opet nađu put do glavnih tokova, medija, reklame, snimljenih koncerata.
NN: Koliko je "Vojvodina Music" pomogla promovisanje tamburaške muzike u našem regionu?
KRSTIĆ: Tamburaškoj muzici nije falila promocija, već spas od zaborava. Mislim da smo u tom smislu pomogli, posebno kad je u pitanju muzika anonimnih romskih pevača. Objavili smo jednog Stevicu Jovanovića Čvarka, Miodraga Dimitrova Pisariku, Milana Ivanova Brataša, Boška Jovanovića Boškića. To ne bismo mogli da nismo u katalogu imali i velikog Zvonka Bogdana sa kojim smo najviše radili. Objavili samo i Janiku Balaža, koji je u Novom Sadu imao spomenik, a nije imao CD.
NN: Tamburaška muzika je svojevrsno kulturno blago. Šta je potrebno uraditi da bi se ono očuvalo i prenijelo na naredne generacije?
KRSTIĆ: Treba je prestati gledati kao estradu, već kao kulturu. A u kulturu se mora ulagati. Podsticati osnivanje orkestara, edukaciju, manifestacije, dovesti ih na glavne medije. Treba od 10 orkestara dobiti jedan dobar, pa od takvih 10 dobrih dobiti jedan najbolji, koji može da svira 50 koncerata u Olimpiji u Parizu, kao što je svojevremeno radio Orkestar Janike Balaža. Mi kao da se pomalo svega toga stidimo. A kad nam dođu gosti, ako ih posle svog gostoprimstva ne izvedemo i na tamburaše, onda to nije to.
NN: U Vašim pjesmama imamo motive salaša, snaša i čilaša. Postoji li ta Vojvodina danas negdje osim u sjećanjima i pjesmama?
KRSTIĆ: Postoji u sećanjima, ali i u mentalitetu, obojeno sentimentom koji se voli. Otkriću vam jednu tajnu, tu muziku veoma cene ljudi koji su se doselili u Vojvodinu. A s druge strane i tamburaši su uvrstili u svoje programe i muziku iz krajeva odakle su ti ljudi došli. Zato se u čardama pored Dunava svira probrana muzika iz svih krajeva gde se govori i razume jezik kojim govorimo. Lepo je videti kad te pesme ljudi koji su došli iz raznih krajeva, zajedno sa starosedeocima zagrljeni pevaju. Tu se vidi širina duše, i stare i nove Vojvodine.
NN: Mnogi Vaši hitovi su prerasli u "narodne" pjesme i imaju neki svoj samostalan život. Kako Vi gledate na njih danas?
KRSTIĆ: To je najbolje što se pesmi i tvorcu pesme može desiti.
NN: "Garavi sokak" postoji više od 30 godina, šta je ono što Vas drži na okupu sve ovo vrijeme?
KRSTIĆ: Tu smo jabuku zagrizli i idemo dokle nas noge nose. Taj put je u jednom pravcu. Lepo je pred nekim pevati svoje pesme i videti da to nekom nešto znači. To je nešto zasađeno u srcu publike i podjednako živi i u njima i u nama. Zato se dogodi neka dobra energija na nastupima, kada se to zaleluja između muzičara na sceni i publike. Tad koncert više nije od "Garavog sokaka", već postaje zajednički.
NN: Na početku karijere ste svirali obrade "The Beatlesa" i "Bijelog dugmeta". Kako se desio taj prelaz na tamburašku muziku, šta vas je podstaklo da idete u tom pravcu?
KRSTIĆ: Mislim da smo mi na istom talasu na kom smo bili od prvih pesama do danas. "Garavi sokak" je bio i ostao etno-pop orkestar. Imate klasične pop balade: "Kao ja što sam tebe voleo", "Teci, teci, Dunave", "Svako ima nekog koga više nema", "Ponekad", "Ti znaš", "Biće bolje ako budeš tu", "Ko te ima taj te nema" i brze pesme u ska ritmu "Skeledžiju", "Ćiribu ćiriba", "Ja plačem samo kada ljuštim luk", "U Perlezu stao voz", "Sagradićemo brod", "Doviđenja, tugo"... Ja mislim da to nije tamburaška muzika, jer tih instrumenata nema ni na snimcima na koncertima grupe "Garavi sokak", ali je velika sreća što tu muziku vole da sviraju mladi tamburaški sastavi širom regiona, što tu muziku uvode u kafanu, a to je najbolje što se pesmi može dogoditi. To postaje dokaz njene vrednosti i trajnosti u vremenu. Zaključio bih da je bolje da vas sviraju u kafani, nego da vas puštaju na televiziji.
NN: Kakvi su Vam planovi za budućnost, da li biste voljeli nešto da najavite? Hoćemo li imati priliku da Vas čujemo u Banjaluci?
KRSTIĆ: Sviraćemo u velikim i malim mestima širom regiona. Biće sigurno novi singl negde na jesen. Rado bismo svirali u Banjaluci. Ako budemo pozvani, rado ćemo doći.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.
