Branislav Babić Kebra, vođa i vokal "Obojenog programa", sa svojom grupom nastupiće 15. jula na predstojećem "Nektar OK festu" na takozvanoj Sky Cola bini, a kako kaže za "Nezavisne", dolaze jako uvježbani, s obzirom na to da su trenutno na turneji. Alternativci iz Novog Sada na sceni su pune 43 godine, a kroz bend je prošlo mnogo više ljudi od tog broja.
Kebra je bio i ostao stub grupe i jedini njen originalni član. Iako tvrdi da je svaki čovjek koji je svirao u "Obojenom programu" ostavio svoj trag na zvuk benda, ne može sakriti zadovoljstvo trenutnom postavom.
Aktuelna četvorka na okupu je više od godinu dana.
Iza "Obojenog programa" je devet studijskih, nekoliko kompilacija i živih albuma.
U muzičku istoriju ovih prostora upisani su kao prvi srpski bend koji je se pojavio na evropskom MTV-ju 1993. godine. Međutim, Kebra i bend ne žive od istorije i prošlosti. I dan-danas raduju se svakoj svirci, o čemu, između ostalog, lider "Obojenog programa" svjedoči i u intervjuu, koji je uoči nastupa u Nacionalnom parku "Sutjeska" dao za "Nezavisne novine".
NN: Na "Nektar OK festu" svirali ste prije pet godina. Kakva iskustva nosite sa Tjentišta i kakve asocijacije u vama budi ovo mjesto?
KEBRA: Odlični su utisci. Bila je dosta dobra organizacija. Bio je dobar koncert. Na kraju krajeva, bilo je mnogo ljudi. Sve je to smisao festivala. Istorijski, naravno, bitan prostor, bitno vreme i uvek se u novim godinama možemo sa setnim osećanjima vraćati u to neko vreme, u mislima naravno. To je to. Priroda je jako lepa i generalno, nama je jako dobar utisak ostavio taj festival i rado se vraćamo.
NN: Zašto su danas festivali češći od solističkih koncerata?
KEBRA: Zavisi kako ko gleda. Mislim da su festivali vezani za neko toplije vreme i prostore na otvorenom, dok se solo koncerti rade zimi i u proleće. Njih ima. Mi se trenutno nalazimo na turneji. Poslednjih mesec dana smo imali 15 solo koncerata, tako da se dešava i jedno i drugo. Prosto, to je stvar tržišta i trenutka. Mi pratimo i jedno i drugo. Sad, kako je otoplilo, sviramo i na festivalima. Skoro smo bili i na "Bir festu" u Beogradu. U suštini, bitno je da se svira. Mislim da je malo živnulo sve. Ne smemo zaboraviti da su koncerti doskora bili nezamislivi, kada se pojavila korona. Lagano se sve to vraća u nekakvu normalu.
NN: Kome i čemu je "Obojeni program" bio alternativa osamdesetih i devedesetih godina prošlog vijeka, a kome i čemu je danas?
KEBRA: I onda i sada je alternativa estradi, tom nekom mejnstrimu, nečemu zbog čega smo, na kraju krajeva, i počeli da se bavimo ovim čim se bavimo. Znači, jednostavno drugačiji pogled na muziku, na estetiku, na tekstove, na život uopšte. I onda i sada smo na apsolutno istim pozicijama i mi i ta estrada. Nije se ništa specijalno promenilo. Mi nismo u sukobu s njima, nego smo prosto drugo viđenje toga, pre svega u estetskom smislu, samim tim i u muzičkom. I onda je imalo smisla biti drugačiji. I sada je to sasvim OK. Rok muzika možda nema uticaj kakav je nekad imala, ali još je jako bitna i na globalnom planu malo toga je ostalo normalno kao što je muzika, tako da je muzika svetska stvar. Bar tako je mi doživljavamo. Tu nema velike filozofije.
NN: Publika je devedesetih godina prošlog vijeka, uz ostatak alternativne scene, "Obojeni program" u neku ruku smatrala simbolom otpora i protesta. Kako danas gledate na proteste tih devedesetih i šta mislite o današnjim protestima u Srbiji?
KEBRA: Uvek podržavam sve vidove protesta i iskazivanja nezadovoljstva. Naravno da to ima neke veze sa rokenrolom, pogotovo ti događaji devedesetih godina prošlog veka u Srbiji. Posle je to sve otišlo u nekom smeru da su političari postali estrada kako bi se i estrada obesmislila. Cela zajednica otišla je bliže estradnoj nego umetničkoj vrednosti, ali OK, takvo je vreme. Svakako je bilo koji vid nezadovoljstva bolje iskazati, nego trpeti u sebi. To je sasvim sigurno.
NN: Vaša baza bila je i ostala pank i novi talas. Uviđate li da neki novi muzički žanrovi imaju i približan uticaj na mlade danas kao pank krajem sedamdesetih godina prošlog vijeka na vašu generaciju?
KEBRA: Mi jesmo odrasli na panku, postpanku i novom talasu. Mi i dalje pank doživljavamo na neki svoj način. Jeste to neki stav, jeste to neko mišljenje, jeste to neko neslaganje sa nekim postojećim stanjem, ali to više nije pank nego život. Opšte nezadovoljstvo svuda u svetu vlada, pa i kod nas. Jako je teško percipirati ono i ovo vreme. Poređenja su gotovo nemoguća. Posle panka se desio tehno i elektronika i to je, kako da kažem, malo razvodnilo oštricu koju su imali pank i rokenrol. Međutim, i u elektro dešavanjima je bilo nekih zanimljivih stvari i danas to niko ne razdvaja, da li je elektro, da li je analogno, digitalno, sve je izmešano.
NN: Šta mislite, recimo, o trep muzici?
KEBRA: Sve je OK ako nekoga zanima. Međutim, digitalna muzika nema značaj kakav je imala analogna. Digitalna muzika je upakovana tako da se ta energija emituje na sasvim drugačiji način. Mi tu ne možemo nešto specijalno promeniti, niti imamo neku nameru da bilo šta menjamo. Mi radimo muziku i doživljavamo je na naš način i uživamo u tome. To smo mi. Sad idu festivali. Ti gostuješ na nekom festivalu i na tom festivalu nema šta nema od različitih žanrova muzike. To su neke turšije gde ti više ne znaš gde se nalaziš. Festivali odavno nisu profilisani i imaju komercijalnu vodilju, tako da se sve pretvorilo u neki luna-park, u neko zabavno polje. U svemu tome se uvek može pronaći neki smisao, ali ljudi su definitivno u svoj toj papazjaniji malo pogubljeni, jer ne mogu da uspostave nikakav sistem vrednosti, niti imaju merilo za sistem vrednosti. Isto se dešava i na globalnom nivou, tako da to nam je što nam je.
NN: Kada ste za više od 40 godina karijere bili najbliže odustajanju?
KEBRA: Možda u prvih početnih nekoliko godina. Te godine su bile kritične.
NN: Da, trebalo je čak deset godina da snimite prvi album...
KEBRA: Da ti kažem, dosta je ljudi prošlo kroz bend. Dosta stvari se tu desilo, dosta koncerata smo odsvirali. Mi smo bend koji dosta svira. Svega je tu bilo, ali OK. Kao i svaki drugi posao, naravno, ima kriznih momenata. Većina momenata su lepi momenti i, prosto, dan-danas uživamo i sviramo kao četvorka - dve bas gitare, bubanj i vokal. To su Bebec (Ilija Vlaisavljević), Cina (Vladimir Cinkocki) i Miki (Milorad Ristić), Miki odskora, sada već više od godinu dana, i dosta dobro to sad zvuči. Trenutno smo, kažem, na turneji i dobro je. Mi smo mali alternativni bend, nemamo prevelikih zahteva, kompletnu binsku opremu nosimo sa sobom. Sve što nam treba stane u kombi. Sednemo i idemo. Nama je to sasvim OK.
NN: Bavite se i književnim radom. Iza Vas su četiri knjige. Kakva je infrastruktura poezije i proze u odnosu na muziku, odnosno kome pisci danas pišu?
KEBRA: Muzičarima nije sjajno, ali mislim da je piscima još gore (smijeh). Mrtva je trka. Bilo čim da se baviš, a da ima smisla, ispostavi se da sve što ima smisla nema komercijalni efekat. Ako juriš smisao, umireš od gladi (smijeh). Književnicima je verovatno prilično loše i verovatno rade isključivo zato što vole to da rade. I u tom književnom svetu postoji neki mejnstrim. Sigurno postoje neki pisci kojima je dobro, ali OK. Ja imam neke prijatelje koji se bave isključivo pisanjem i vrlo, vrlo skromno žive.
NN: Prošle su dvije godine od objavljivanja vašeg albuma "2021=41". Da li je u pripremi novi album i zašto se bendovi sve rjeđe opredjeljuju za albume, a sve više za singlove?
KEBRA: To je muzički trend. Ako radiš singlove, to je isto kao da radiš album, samo objavljivanje pesama razvučeš na godinu-dve, a album kad objaviš, za šest meseci već ne postojiš. Normalno je da se ide na te singlove. To je pojavom društvenih mreža postalo uobičajeno i logičnije. Mi smo objavili taj album pre dve-tri godine. U međuvremenu smo reizdali prethodni album "Kako to misliš: mi" na vinilnom izdanju. Sad smo na turneji. Snimili smo koncert u Beogradu. Trenutno ga miksamo. Moguće je da ćemo objaviti neko izdanje vezano za ovogodišnju turneju, tako da smo u punom gasu, radimo nekoliko stvari istovremeno, snimamo, sviramo, miksamo. Radi se i to je najvažnije. To i jeste smisao ovog posla kojim se mi bavimo.