"Portret jelena" naziv je zanimljive kompozicije mladog autora Bruna Kordića koju je Gudački orkestar Akademije umjetnosti u Banjaluci (AU UNIBL) nedavno praizveo u Studentskom kulturnom centru Univerziteta u Banjaluci.
Riječ je o djelu, kako viši asistent Dušan V. Urošević navodi, koje kroz dva stava reflektuje surovost života na Zemlji, njegovu krhkost i kratkotrajnost, a istovremeno slavi ljepotu i prolaznost postojanja.
Kordić je srednjoškolsko obrazovanje stekao u Gimnaziji Mostar i Glazbenoj školi Ivana pl. Zajca, a studije je nastavio na Akademiji umjetnosti Univerziteta u Banjaluci, gdje pohađa smjerove Muzička teorija i Kompozicija u klasi profesora Davida Mastikose.
Pored komponovanja bavi se dirigovanjem kao i sviranjem klavira, za koje je dobio prvu nagradu na 8. Međunarodnom pijanističkom takmičenju "Banjalučki bijenale" 2024. godine.
Više o komadu "Portet jelena", studiranju na AU UNIBL, interesovanjima i planovima za budućnost mladi umjetnik je govorio u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Kako je pomenuto djelo nastalo, šta Vas je podstaklo na stvaranje?
KORDIĆ: Glavna inspiracija za "Portret jelena" bila je istoimena slika suvremenog kanadskog umjetnika Rendija Ortiza, na kojoj smrt, antropomorfizirana, nježno u zagrljaju drži jelena. Zasigurno najzanimljiviji dio slike bio mi je sam njen naslov koji se uopće ne poziva na očiglednu prisutnost smrti, već sugerira da je jelen u slici jedini subjekt. Vidjevši ju, odmah sam osjetio impuls da tu njenu mističnu i spokojnu atmosferu prenesem kroz muziku i osmislim joj narativ, kao svojevrsni rekvijem za životinjsku jedinku.
NN: Šta Vam je zanimljivo pri stvaranju novih djela, kako nastaje nova muzika kod Vas?
KORDIĆ: Književna i likovna umjetnost su mi oduvijek velik izvor inspiracije za novu muziku. Sklonost tome definitivno "vučem" od oca koji se bavi slikarstvom i koji me je učio slikanju i crtanju od malih nogu. Istu privrženost također osjećam i prema filmskom mediju, a intrigiraju me povijesne, mitološke i filozofske teme. Uglavnom se tijekom pisanja svoje muzike vodim intuitivno i uvijek sa naglaskom na prenošenje točno zamišljene atmosfere. Iako svoj stil i izraz još uvijek oslobađam i razvijam, trudim se provocirati misao i preispitivati granice normativnog. Smatram da je ključno da mladi autori dobiju prostor na suvremenoj domaćoj sceni jer to doprinosi razvoju individualnog izraza, ali i ukupne muzičke kulture.
NN: Čiji rad pratite i poštujete, ko su Vam uzori u muzičkom svijetu?
KORDIĆ: Iskreno, nešto što mi služi kao "sveto slovo" i kao uzor za budući razvitak vlastitog izraza su kontroverznost i provokativnost u apsolutno svakom smislu. Izuzetno cijenim umjetnike koji ne prežu pred zgražanjem publike i propituju neke ideje koje javnost smatra svetim ili nedodirljivim. Neki od takvih uzora su mi kompozitori Džon Kejdž, Kšištof Penderecki, Đerđ Ligeti, a naravno i velik broj njima tematski potpuno oprečnih imena umjetničke muzike kao što su Henrik Gorecki, Dvoržak i Maler. Smatram da je najjača vrlina umjetnika otvorenost prema svakom vidu umjetnosti, pogotovo prema onoj za koju ljudi kažu da to nije; tolerancija je ključ kreativnosti.
NN: Student ste treće godine na smjeru Muzička teorija i pedagogija, te uporedno pohađate drugu godinu na smjeru Kompozicija, u klasi Davida Mastikose. Zašto ste se odlučili da upišete dva smjera, koliko Vam je izazovno da postignete sve i koliko Vam znače dodatna znanja?
KORDIĆ: Kako sam prvo upisao smjer Muzička teorija i pedagogija, on mi je omogućio dublje razumijevanje analitičkih procesa i metodologije prenošenja znanja, ali mi je ipak nedostajala adekvatna mogućnost za kreativno izražavanje koje sam vjerovao da mogu postići. Ipak smatram da se ta dva područja međusobno nadopunjuju i znanje koje stičem na oba smjera mi uvelike pomaže u gotovo svim oblastima muzike. Naravno, balansiranje katkad jeste izazov, ali se uvijek trudim na to gledati kao na dragocjeno iskustvo, što i jeste. Mentorstvo od strane profesionalaca u tim poljima na dnevnoj bazi dobijamo samo tijekom studija, pa sam zato i htio maksimalno iskoristiti ovaj period života.
NN: Rodom ste iz Mostara, ali ste odabrali da studirate na Akademiji u Banjaluci. Šta je razlog tome i kako ste zadovoljni ovdašnjim planom i programom studiranja?
KORDIĆ: Profesorica klavira u srednjoj školi, doc. Marijana Pavlović, mi je predložila Akademiju u Banjaluci i iskreno sam prezadovoljan tim izborom. Imamo odlične profesore i asistente koji potpuno nesebično pristupaju radu sa studentima i pružaju im svakojake prilike za umjetnički rad, što je evidentno upravo spomenutim koncertom. Dio kadra također čine mlađi predavači, za koje mislim da nekad nisu ni svjesni koliko njihov pristup znači studentima. Razumiju izazove s kojima se susrećemo i voljni su pomoći u svakom vidu. Također se trude da plan i program uključuje znatne predmete koji idu u korak s vremenom i nama mnogo znače u budućim karijerama. Isto sam tako zadovoljan i kulturnim životom koji isti ti ljudi neumorno stvaraju. Upravo nam oni služe kao primjer da je prosperitet moguć unatoč svim preprekama.
NN: Pored komponovanja, bavite se i sviranjem klavira, što priznato i nagrađeno. Koliko je za mladog kompozitora značajno da svira neki instrument? Da li sebe doživljavate prvenstveno kao kompozitora, kao pijanistu ili je to još uvijek otvoreno polje?
KORDIĆ: Mislim da je od velike važnosti za kompozitora vještina sviranja instrumenta, a pogotovo klavira, zbog mogućnosti dobijanja zamišljene zvučne mase i sviranja partitura. Naravno, imperativno je blisko poznavanje svih instrumenata za koje kompozitor piše, što se i uči na studiju Kompozicije. Što se tiče mojeg zvanja, trenutno ga ne bih striktno odredio jer se i dalje razvija i oblikuje kroz različita iskustva i obrazovanje.
NN: Šta biste voljeli da postignete u budućnosti u profesionalnom segmentu?
KORDIĆ: Trenutno se najviše želim nastaviti baviti kompozicijom, kasnije definitivno i pisanjem muzike za film, u čemu sam se nedavno okušao i za čim imam čak i najveći poriv, međutim pedagoški rad i predavanje je isto zanimanje koje me je uvijek privlačilo. Također odnedavno učim orkestarsko dirigovanje i zahvaljujući profesorici mr Branki Radošević Mitrović imam priliku i u praksi primjenjivati to znanje, pa i javno na praizvedbi svog djela. Zato me dirigovanje, iako je vrlo izazovan zanat, intrigira i nadam se da ću se i njime nastaviti baviti. Cilj mi je da u budućnosti steknem što više obrazovanja u svakoj oblasti, a što se karijere tiče, otvoren sam prema različitim mogućnostima i radujem se svim prilikama koje budu dolazile.