Ernest Bučinski, pjesnik, aforističar, novinar i frontmen banjalučkog benda "Katarza", sa pomenutim bendom trijumfovao je na nedavno održanoj šestoj "Banjalučkoj gitarijadi" u organizaciji "Queen estrade".
Žiri su činili Zoran Đurić, organizator ove gitarijade, Aleksandar Čović iz grupe "Regina", Igor Paspalj, najbolji gitarista svijeta za 2020. godinu prema ocjeni čitalaca sajta "Guitar World", Bora Đorđević iz "Riblje čorbe", te Dragi i Žika Jelić iz "Yu grupe".
Nagrada za "Katarzu" biće pjesme u studiju poznatog Muzičkog centra "Pavarotti" u Mostaru, a više o svemu Bučinski je govorio za "Nezavisne novine".
NN: Koliko vam kao bendu znači pobjeda na "Banjalučkoj gitarijadi"?
BUČINSKI: Lijepo je dobiti podršku za ono što voliš da radiš, pogotovo kada neko prepozna vrijednost tvoga kreativnog rada. "Katarza" je oformljena 2008. godine i ovo je prvo javno priznanje takvog tipa. Do sada je sve bilo na nivou tapšanja po ramenu. Dakle, momci iz benda i ja smo jako zadovoljni i ponosni osvajanjem prvog mjesta na ovoj gitarijadi jer se pokazalo da nismo uzalud provodili vrijeme u vježbaonici, a eto dobićemo i priliku da snimimo pjesme u profi studiju pa će bend, nadamo se, uspjeti da uradi dobar posao i predstavi se u najboljem svjetlu.
NN: Koliko pjesama planirate da snimite i šta publika može da očekuje?
BUČINSKI: Biće tu i snimanje spota, ali najvažnije je da budemo dobro usvirani kako bismo zvuk benda snimili po najvišem standardu, što nam je, evo, i omogućeno. Planiram da za ta dva dana uradimo najmanje dvije pjesme, ali možda uspijemo snimiti i više. Ipak, ono što ne završimo u "Pavarottiju" odradićemo u nekom drugom studiju, nema nikakve dvojbe, jer vjerujemo u ono što radimo. Bendu se priključio i Borko Stajčić, koji je odličan gitarista pa smo dobili na dodatnoj kvaliteti i mogućnosti da uradimo zanimljivije aranžmane.
"Katarza" je već ranije učestvovala na "Banjalučkoj gitarijadi" i ovo treće učešće je bilo ujedno i treća sreća. Svaki put su sa mnom na stejdžu bili drugi muzičari i pokazalo se da je ova kombinacija s Alenom i Denisom bila dobitna jer su uigrani i odlična su ritam sekcija.
NN: Zbog aktuelne pandemije "Banjalučka gitarijada" je ovaj put održana bez publike.
BUČINSKI: Zoka iz "Queen estrade" radi super stvar sa "Banjalučkom gitarijadom". Okuplja muzičare i trudi se da zajedno, on kao menadžer i mi kao muzičari, ustabilimo kakvu-takvu muzičku scenu u ovom gradu. Ove godine gitarijada je bila zatvorenog tipa, znamo zbog čega, i šteta što nije bilo publike, ali valjda smo uspjeli da prenesemo energiju. Moram reći da su svi bendovi mnogo bolje zvučali uživo nego na snimku, ali u principu svi su dobili jednake uslove i priliku da promovišu rad i pokažu šta znaju. Moj favorit bio je bend "Bez rikverca", a sa Grgom, frontmenom tog benda, sam jako dobar drugar i mi već imamo dogovor da u budućnosti radimo zajedničke svirke i udruženim snagama promovišemo svoj autorski rad. Najvažnije je da publika čuje da ovdje postoje ljudi koji znaju da napišu odličan tekst i stvaraju slušljivu muziku.
NN: Eminentni članovi žirija "Katarzu" su uporedili s kultnom "Azrom".
BUČINSKI: Džonija Štulića sam slušao prije nego što sam krenuo u osnovnu školu. Moj otac je bio veliki fan tog benda i uz njega sam i zavolio mnoge rokenrol bendove i autore poput Džonija i Bore Đorđevića. Moj pokojni otac je inače najzaslužniji što se ja uopšte i bavim muzikom, jer mi je on dao na korištenje svoj gramofon Tosca 50, uz koji sam kao dijete provodio većinu vremena. Tu sam upijao zvukove bendova kao što su "The Beatles", "Deep Purple", "Led Zeppelin", "The Doors", "The Jimi Hendrix Experience", ali i domaćih "Azre", "Riblje čorbe", "Bijelog dugmeta", "Yu grupe", "Indexa" i sličnih bendova. Tek poslije sam prešao na pank i postpank. Kasnije su dolazili bendovi poput EKV-a, "Brejkersa", "Orgazma", a od bendova iz devedesetih mnogo volim "Majke", "Bjesove", "Džukele", "Block out". Tu je i neprikosnovena grunge četvorka "Nirvana", "Soundgarden", "Alice In Chains" i "Pearl Jam". Naravno, ima tu još mnogo bendova koje volimo i članovi benda i ja, ali ovo je neki temelj.
NN: Da li poređenja sa prijašnjim bendovima gode ili ne?
BUČINSKI: Na moj rad i rad mojih kolega iz grupe uticali su razni autori, bendovi, muzički pravci, žanrovi, stilovi i slično. Kada je konkretno riječ o "Azri", uvijek postoje te komparacije koje se prave između novijih sa pređašnjim autorima i bendovima jer je u ljudskoj prirodi da stalno pravimo poređenja. Da toga nema životi bi nam bili jako dosadni jer ne bi bilo raspredanja i rasprava ko je od koga bolji, slabiji i slično. Danas će neafirmisanog autora prije uporediti sa muzičarom poput Štulića, nego što će mu direktno reći da je jako kvalitetan i da radi odlične pjesme, i tako mu dunuti u krila da gura dalje u svom fazonu. Tu i ne možeš znati da li to čine iz dobre ili loše namjere, da li ti daju kompliment ili ti žele obezvrijediti umijeće komponovanja i pisanja pjesama. Mnoge nove autore i bendove upoređuju s onima koji su svirali ranije i to je usud novije generacije autora. I bendovi prije nas bili su upoređivani s onima prije njih i to će se tako vrtjeti dok je svijeta i vijeka. Međutim, važno je da se čuje i glas ove naše generacije, a ona se ne određuje po godištu. Toj našoj generaciji pripadaju svi oni koje godinama omalovažavaju i ućutkuju. Mnogi žele da postanemo propala generacija i to ne smijemo dozvoliti. Moramo raditi na sebi i boriti se protiv sila zla i sveopšteg sivila koje nas okružuje. Naš duh mora da bude duh kreacije, jer kreativno stanje čovjeku daje volju za težnjom ka boljem životu.
NN: Pjesme banjalučkih bendova veoma rijetko čujemo na lokalnim radio-stanicama. Šta učiniti za bolju afirmaciju i da se aktuelna situacija promijeni?
BUČINSKI: Na radio-stanicama se pušta uglavnom komercijala pa bi najvjerovatnije i bendovi koji žele da budu slušaniji trebalo da se okrenu pravljenju muzike koja je prijemčiva publici. Svi se kao nešto foliraju kako muziku prave za sebe. Pa ako je tako ne treba ni da objavljuju pjesme, već treba da se šćućure u sobice i sviraju samima sebi na uvo. Jednostavno je: ako hoćeš da te slušaju - napravi hit, naravno ako si majstor za napraviti odličnu pjesmu. Nema tu mnogo filozofije. Uostalom, ko radio-stanice danas uopšte i sluša? Možda još samo šoferi dok voze na relaciji Laminci - Banjaluka - Beč - Štutgart, ili čuvari kojekakvih prostora i prostorija kojima je jedino utočište od dosade piskutavi tranzistor iz kojeg cvili novokomponovana mjuza. U kafanama i klubovima radio se rijetko kad pušta, tamo konobari prave sopstvene plej-liste. Mnogo je foliranja i smatram da ljudi previše kenjkaju, a premalo se predaju istinskom stvaranju mjuze. Ko se uopšte ovdje ozbiljno i bavi muzikom i ko je spreman da sve uloži u bend i odluči živjeti samo od muziciranja? Pojedinci se žale da se alternativna muzika ne pušta. Nije istina! Pušta se i pank i postpank i grandž i džez i bluz, pušta se ono što je vrijedno slušanja. U principu, i to dijeljenje muzike i bendova na alternativu i meinstrim je kao podjela političkih ideologija na ljevičarske i desničarske. Nema toga više. Postoji dobra i loša muzika, oduvijek je tako i bilo.
NN: Kakva je, po Vašem mišljenju, rok scena u Banjaluci i uopšte u okruženju?
BUČINSKI: Što se tiče scene, ona po meni ne treba da bude lokalnog karaktera, pogotovo sada kad preko interneta imamo pristup poznatim i nepoznatim bendovima i muzičarima iz cijelog svijeta. Sve je to na neki način globalna scena. Ovdašnja muzička scena se oslanja na ex-Yu rok scenu. Država se raspala prije trideset godina, ali je muzika ostala ono zajedničko dobro, tržište nam je isto, a publika zajednička. Domaćim bendovima smatramo i "Majke" i "Brejkerse", domaći autori su i Džiboni i Urban i Stefanovski. Što se tiče nas Banjalučana, problem je što mi nikako da odgojimo i osokolimo jedan profi bend ili autora koji može da parira svim tim gore spomenutim igračima. Osamdesetih godina Banjaluka je, čini se, imala mnogo ozbiljnije bendove i muzičare, mada ni oni nisu zasjali svojim punim sjajem. Danas imamo mnogo bendova, ali pitanje je da li smo dovoljno autorski kvalitetni jer nikako svojim pjesmama da osvojimo srca publike. Ono što bendovi griješe jeste činjenica da premalo pažnje posvećuju tekstu. Zvuči otrcano i plitko, ali zapravo najbitnije je znati napisati pjesmu. Pjesma, ako nije prihvaćena od strane publike, koliko god je puta ponavljali i forsirali neće postati hit. Nažalost, dosta je autora koje ovdašnji mediji forsiraju, ali oni nikako da budu ono što se od njih očekuje jer naprosto nemaju pravu pjesmu. Treba pojednostaviti stvari i početi ulagati u talentovane i harizmatične muzičare. Nama zapravo fale bendovi koji sviraju slušljivu muziku. Na silu se ne može stvarati scena i na silu ne možeš nagovoriti ljude da slušaju određene bendove. U Banjaluci se društvo nikada nije dovoljno brinulo o muzičarima, status muzičara je nikakav i ne percipiraju se kao ozbiljni ljudi. Bavljenje muzikom ovdje se tretira kao neki nedostatak i mladalački hir, a ako se, ne d'o bog, nastaviš baviti muzikom i poslije četrdesete rizikuješ da te mahala ne prozove totalnim ludakom i gubitnikom. Dakle, muzičari se ne cijene. Pogubno je što je mnogo fantastičnih muzičara primorano da tezgare jer drugačije ne mogu da zarade honorar, i to je ugasilo mnoge talentovane autore. Ovdje se na muziku ne gleda kao na ozbiljan posao, niko u nju ne ulaže i sve je na plećima ljudi koji sviraju, to jest muzičara.
NN: Šta je, zapravo, potrebno da se stvari pokrenu nabolje?
BUČINSKI: Ono što fali da naša scena napokon stane na noge jeste pristojna izdavačka kuća koja bi stala iza bendova i profesionalni tim ljudi koji bi radili na promociji istih. Tu veliku ulogu igraju nacionalne televizije. One treba da stanu iza muzičke produkcije i da je promovišu kroz svoje emisije. Treba stalno i neumorno da prate scenu ako im je do nje uopšte i stalo.
NN: Pored muzike bavite se poezijom i aforizmom. Da li poslije knjige "Žuta minuta", koju ste objavili 2011. godine, planirate objavljivanje novog djela?
BUČINSKI: Postoji ogroman broj tekstova koji stoje u folderima i čekaju da budu objavljeni. Radim već neko vrijeme i na romanu. Zbirka poezije, kad bi se našao neko ko bi finansirao objavljivanje, mogla bi već sutra ići na štampanje. Knjiga kolumni, koje sam pisao proteklih desetak i više godina za razne medije, spremna je za štampanje. Imam i neobjavljenu knjigu satirične poezije s preko 120 pjesama, a tu je i dovoljno prikupljenih aforizama koje bih mogao svrstati u buduću zbirku. Tu su i neke kratke priče koje su zrele za objavljivanje i da ne nabrajam. Kad će sve to biti objavljeno - ne znam, ali biće.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.