Pjevačica Alma Čardžić, čiji su prvi profesionalni koraci zabilježeni 1991. godine, prekretnicu u svojoj karijeri doživjela je 1994, kada biva izabrana da sa Dejanom Lazarevićem u duetu predstavlja BiH na takmičenju za pjesmu "Evrovizije" u Dablinu.
Dobitnica brojnih muzičkih priznanja krajem 2006. izdala je peti album pod nazivom "Navikla na ljubav", a na proteklim izborima postala je i zastupnica Narodne stranke Radom za boljitak u Parlamentu FBiH.
NN: Koje pjesme biste izdvojili s novog albuma?
ČARDŽIĆ: Meni inače treba dosta vremena da bih uradila album, jer nemate uvijek onu kreativnu energiju, a isto tako mislim da su i autori malo zakazali. Mislim da su se priklonili nekim trendovima, a ja baš ne volim na takav način raditi. Čekala sam četiri godine na taj album. Zaista sam ga brižljivo pripremala. Ono što me posebno raduje jeste što nije samo jedna pjesma koja se izdvojila nego pet-šest mjesama. To su, recimo, "Navikla na ljubav", "Budi muško", "Ti kao ti" i "Za bolje sutra".
NN: Vaši prvi profesionalni koraci zabilježeni su 1991. Kako je, zapravo, sve počelo?
ČARDŽIĆ: Sve je počelo mnogo ranije. Mislim da ništa u životu nije slučajno. Ja sam sa sedam godina prvi put stala na binu u dvorani koja prima 3.000 ljudi. Počela sam pjevati u horu. Ranije su me čak upisali u školu upravo zbog te moje sklonosti prema muzici. Muzika je meni i život i ljubav. Na neki način se i kao žena emotivno izražavam upravo kroz muziku. Prva pjesma koju sam snimila bila je pred rat. Nuđena je mnogim pjevačima, ali je niko nije htio pjevati. Pjesma se zvala "Mi hoćemo mir". Onda je autor Faruk Hasanbegović čuo moj glas negdje na nekom koncertu i pozvao me. Tako je krenulo.
NN: Čega se sjećate s prvog nastupa?
ČARDŽIĆ: Nešto mi je u stomaku zaigralo i osjećala sam se dobro. Naježila sam se kao i svaki put pred nastup, ljudi su pljeskali, a ja sam rekla: To je to. Ja se definitivno osjećam sretno na sceni. Vrlo često znam biti bolesna i doći sa visokom temperaturom, problemima s glasnicama, ali onog momenta kad uzmem mikrofon jednostavno ozdravim.
NN: Uz kakvu muziku ste odrastali?
ČARDŽIĆ: Slušala sam Radojku Šverko. Slušala sam Zoricu Kondžu. Slušala sam sve neke dobre pjevače, dobre kad je u pitanju glas, interpretacija, ali isto tako sam upijala i njihov imidž. Recimo, slušala sam Harija, Dinu, Zdravka... Mislim da su i oni na neki način imali uticaja na moju karijeru.
NN: Kako spajate muziku i politiku?
ČARDŽIĆ: Mislim da ljudi u BiH uvijek govore šta je država uradila za nas, a niko se ne pita: Šta sam ja uradio za državu? Ja sam dosad u muzičkoj karijeri bila veoma ponosna s prezentiranjem BiH. Imala sam, međutim, želju još prije nekih 10 godina da se bavim diplomatijom, da uđem aktivno u politički život, ali nije postojala politička opcija kojoj bih ja željela pripadati. Onda se "desila" Narodna stranka - Radom za boljitak i ja sam veoma ponosna što čista srca i čistog obraza izlazim pred ljude, jer mi zaista želimo da se bavimo nekim normalnim stvarima, želimo da se poboljša kvalitet života Bosanaca i Hercegovaca. Imamo dovoljno tog ljudskog resursa, a i dobru namjeru.
NN: Imali ste priliku da sa Dejanom Lazarevićem predstavljate BiH na takmičenju za pjesmu "Evrovizije" u Dablinu. Da li Vam je to najdraži nastup u životu?
ČARDŽIĆ: Mislim da se nikad neće desiti takav emotivan nastup kao što je upravo bio 1994. godine, s obzirom na to da je BiH bila u teškoj situaciji. Pjesma je trajala tri minuta i 20 sekundi, a pljesak nas je totalno poklopio, i muziku i glasove. U tom momentu su emocije bile pomiješane, toliko su bile snažne. Tu nije bilo treme, ali takvog uzbuđenja, nekog pozitivnog, i takvog nekog ponosa i inata bilo je u tom momentu da se meni to nikad više nije desilo.
NN: U kakvom sjećanju Vam je nastup s pjesmom Milića Vukašinovića, kojom ste drugi put predstavljali BiH na "Eurosongu"?
ČARDŽIĆ: Godina 1997. je već nekako poslijeratna, sve je to nekako lakše išlo. Moram reći da smo bili popularni među novinarima, imali smo dobre pres-konferencije. Međutim, pjesma se nije dobro plasirala. Mislim da je bila možda malo staromodna. Nismo se plasirali za narednu godinu, ali ipak će mi ostati u lijepom sjećanju.
NN: Kažu da ste dosad imali preko 300 humanitarnih koncerata.
ČARDŽIĆ: Mislim i više, ali to čovjek ne broji. Ja imam tu neku potrebu, jer kad dobijete od boga dar, onda imam ojećaj da ga trebam i nekom dati. Ne samo onako prisvojiti. U BiH je, nažalost, mnogo bolesnih, mnogo ljudi kojima treba pomoći, i ja se vrlo rado odazivam. Nekad znam i komercijalni koncert da otkažem upravo zbog tih humanitarnih nastupa.
NN: Koliko Vam laskaju titule pjevačica godine?
ČARDŽIĆ: Lijepo je kad imate neku nagradu, recimo - neku agenciju ili organizaciju koja nagrađuje pjevače i njegov rad tokom te godine. Publika je nekako najkompetentnija, ali je ipak lijepo kad nagrada dođe od nekih ljudi iz svijeta muzike koji ocjenjuju vaš rad. To je potvrda da ste dobro radili te godine. Ne znam tačno koliko sam puta proglašena pjevačicom godine, ali sam proglašena pjevačicom desetljeća od strane kolega i od strane publike. I to je dokaz da je dobro što sam do sada radila.