Sarajevski muzički trio predvođen Damirom Imamovićem od početka 2006. godine, kada je osnovan, puni koncertne dvorane ljubiteljima sevdalinki. Članovi "Damir Imamović trija" (DI3) od tada broje uspješne koncerte unutar granica BiH, a iza njih su i brojne "tezge" po regionu, te Turskoj, Italiji, Švajcarskoj, Francuskoj, Njemačkoj i drugim zemljama. Po svemu sudeći, DI3 će nastaviti s muzičkim "pokoravanjem" Evrope, a u prilog tome govori i činjenica da vać imaju ugovorene nastupe koji duboko ulaze u 2009. godinu.
Prvi CD, pod nazivom "Damir Imamović trio svira standarde", objavili su u septembru 2006. godine, dok je drugi i posljednji, za kojeg sam Damir kaže da je zreliji od prvenca, svjetlo dana vidio prije nešto više od pola godine.
Kritičari će za ovaj trio kazati da postaje fenomen koji proizvodi novo poglavlje u istoriji sevdalinke, dok su teoretičari mišljenja da je njihov sevdah spoj tradicionalnog i inovativnog.
Prilikom nedavnog dosta zapaženog koncerta u Banjaluci, o počecima trija, planovima i - naravno - fenomenu zvanom sevdah, razgovarali smo sa Damirom Imamovićem, vokalom i gitaristom DI3.
NN: Trio postoji više od dvije godine. Da li ste zadovoljni do sad obavljenim poslom i brojem održanih nastupa?
IMAMOVIĆ: Naravno da jesam. Mi smo izračunali da smo do proljeća 2008. godine imali osamdesetak koncerata, ne računajući razne svirke na manifestacijama po BiH i regionu sa po jednom do dvije pjesme.
NN: Često ste nastupali po inostranstvu. Po čemu se tamošnja publika razlikuje od bh. publike?
IMAMOVIĆ: Prvo bih naglasio da inostranstvom smatram ono što je izvan bivše Jugoslavije, odnosno gdje ljudi ne razumiju jezik i ne poznaju pjesme. U regionu, bukvalno od Slovenije do Makedonije, ljudi se sjećaju pjesama, pogotovo onih jako poznatih koje izvodimo. U inostranstvu ljudi uglavnom ne znaju tekstove i na njih se ne osvrću, već se oslanjaju isključivo na melodiju i emociju.
NN: Umiju li stranci kroz vaše numere prepoznati i djelomično upoznati duh BiH?
IMAMOVIĆ: Mislim da uspiju prepoznati da je BiH država različitih kultura i to ne samo, kako se kod nas voli reći, susret vjerskih kultura. Meni je daleko bitniji kulturološki susret cijelog Orijenta i zapadne Evrope koji se u muzici dosta dobro primijeti. To je zbog toga što je orijentalna muzika nešto potpuno drugo u odnosu na zapadnjačku, zasnovanu na drugačijim harmonijskim obrascima, tj. nema harmoniju kakvu ima Zapad. Stranci primijete da kod nas postoji jedna specifična smjesa u muzici.
NN: Većina muzičara se nakon učešća u nekom bendu opredijeli za solističku karijeru. Poznato je da ste Vi nakon samostalnih nastupa gitarom oformili DI3. Zašto ste se odlučili na ovakav potez?
IMAMOVIĆ: Tačno je da sam počeo kao solo izvođač i pri tom imao niz nastupa. Međutim, zbog same muzike opredijelio sam se za trio. I dan-danas održim poneki koncert u tom maniru, koji je uglavnom još kamerniji od ovih sa DI3. Pjevam slabo poznate pjesme i ljudi koji na koncerte sevdaha dolaze radi hitova te derneka, kakav prave neki izvođači, obično se razočaraju kad vide šta sviram solo. U odnosu na solo trebalo mi je proširenje, i ritmičko i svako drugo, tako da sam odlučio da kroz trio proširim svoj dotadašnji repertoar.
NN: U maju je izašao drugi album DI3. Po čemu se on razlikuje od prvog, odnosno, da li se na njemu osjeti određena količina zrelosti u odnosu na prvenac?
IMAMOVIĆ: Volim misliti da je tako, zato što je prvi album pomalo "stidljiv". Tada se nismo puno upustali u sviračko eksperimentisanje, bukvalno smo opipavali tlo. Znači, gledali smo šta se od sevdaha može učiniti. Onda smo kroz koncerte ispitivali i došli do zaključka da možemo malo biti i agresivniji pri svirci. Otkrili smo da možemo svirati sevdah i uz neke brže ritmove koji nisu nužno "kafana" ali nisu ni džez, već put koji mi tražimo, te da se to narodu sviđa.
NN: Kažu da je vaša muzika spoj tradicionalnog i inovativnog. Kako iz toga uspijevate napraviti adekvatnu kombinaciju?
IMAMOVIĆ: Mislim da je tradicija najbolja tamo gdje je inovativna. Ono što mi gledamo i slušamo kao nešto što se ponavljalo decenijama ili vijekovima je zapravo nešto što je nekad bila inovacija. Samo najbolje inovacije su preživjele zato što su najuspješnije. Smatram da je duh sevdaha da se stalno nešto novo radi te da njemu trebaju novine.
NN: Da li ste Vi odrastali uz sevdalinke?
IMAMOVIĆ: Slušao sam stvarno svašta - od roka, džeza, popa, do MTV-ja. Naravno, tu je uvijek bio i sevdah, kroz derneke.
NN: Mislite li da bi Vaš djed, pokojni Zaim, poznati "majstor" sevdaha, bio ponosan na ono što radite?
IMAMOVIĆ: Ne znam, njegova generacija zapravo je bila generacija inovatora. Teško je nagađati da li bi mu se moj rad svidio ili ne, ali bi mu sigurno bilo drago što radim nešto novo i ne ponavljam ono što je on radio.
NN: Koji muzički pravci marginalizuju sevdah?
IMAMOVIĆ: Neko popularno mišljenje je da se u posljednje vrijeme svi hvataju sevdaha, od kafane do raznih bendova. Pop zvijezde su odjednom počele pjevati sevdah i smatra se da ga to popularizira, dok ja mislim da ga to marginalizira. Mislim da je najbitnije što je od svakog sevdaha ostalo zapravo bluz.
NN: Imali smo priliku uvjeriti se da su na vašem nastupu prisutni i mladi ljudi.
IMAMOVIĆ: Da. Ima jedna interesantna stvar. Na većini naših koncerata na mjestu gdje prvi put nastupamo obično dođu starije generacije koje očekuju da ću pjevati klasične pjesme djede Zaima, a mladi dođu kako bi doveli bake, nane... Međutim, kada dođemo sljedeći put, manje je starijih, a mlađi dođu ponovo, s tim što tada dovedu momka ili djevojku.