Danilo Šerbedžija, reditelj filma "Sedamdest i dva dana", čija je distribucija nedavno počela i u BiH, kaže da uživa što je njegov prvenac postigao značajan uspjeh kod kritike, ali i publike u regionu.
"Zadovoljan sam uspjehom svog prvog fima. Činjenica da ga vole i publika i kritika me oduševljava, a vjerujem kako će, kao što je bio slučaj u Hrvatskoj i Srbiji, ovaj film voljeti i publika u BiH", kaže u intervjuu za "Nezavisne" Danilo Šerbedžija, sin poznatog glumca Radeta Šerbedžije, koji, takođe, glumi u ovom filmu.
NN: Vaš film je komedija, ali je u pozadini potresna priča. Kako je nastao scenario za "Sedamdeset i dva dana"?
ŠERBEDŽIJA: Eh, to vam je jedna super priča. U vojsci je sa mnom služio jedan Crnogorac i njega je starješina pitao s kim živi. On mu kaže: "S ocem, stricem i rođakom." Starješina pita: "Šta ti radi otac?" On kaže: "Ništa, druže starješina!" Isto mu je odgovorio i kada ga je pitao šta rade stric i rođak. "Pa, od čega živite?", pita starješina. On kaže: "Od babine penzije, američka je." I tako sam dobio ideju za scenario, koji je nastao jako brzo, za nekoliko dana nespavanja. Onda se to malo pomalo oblikovalo, neke stvari su dodavane, neke oduzimane, tako da sam dugo radio na njemu, a glavni kostur je napisan prije deset godina.
NN: Kako reagujete na činjenicu da Vaš film u Hrvatskoj porede s filmom "Maratonci trče počasni krug" zbog te "galerije" muških likova koja je prisutna i u Vašem filmu?
ŠERBEDŽIJA: To je meni samo pohvala, iako sam uvijek bio više fan "Balkanskog špijuna", nego "Maratonaca". Porediti me s takvim jednim remek-djelom je zaista pohvalno, iako su po mom mišljenju to različiti filmovi, jer karakteri u mom filmu postoje i u Lici i svugdje, a u "Maratoncima" Topalovići su više alanfordovski, izmišljeni likovi. To je glavna razlika.
NN: Nismo navikli na te, nazovimo, "muške" filmove, nekako ženske uloge nose regionalne filmove. Otkud ideja da napravite film koji žene stavlja u drugi plan?
ŠERBEDŽIJA: Nije mi bilo u planu napraviti "muški" film, pisao sam i ispalo je tako. Nekako mi nisu pasale žene oko njih. Više mi je odgovaralo da su oni samci. Nesvjesno je to bilo. Mogao bih filozofirati da sam nešto time mislio, ali samo sam pisao i to je izlazilo iz mene.
NN: Pokušali ste u filmu izbjeći ratnu tematiku, ali opet niste mogli pobjeći od toga, jer se na nekoliko mjesta pominje srpsko-hrvatski sukob.
ŠERBEDŽIJA: Ne može se to izbjeći. Nisam htio da ljudi pričaju o tome. O ratu i tim stvarima ljudi pričaju po gradovima. U selima ljudi nemaju vremena, oni moraju raditi, a politika izađe samo u nekim svađicama. Inače, htio sam prikazati taj užas prošlog rata na srušenim zgradama, oronulim fasadama, a ne u direktnoj priči aktera filma. Tako ja osjećam. Mislim da ljudi ne pričaju toliko o tome, koliko se u našim filmovima puno filozofira o ratu.
NN: Zanimljiv je i ambijent gdje je sniman film. Selo, livade, oronule kuće, jedna lokalna kafana... Kako ste pronašli taj autentičan ambijent?
ŠERBEDŽIJA: Teško. Dio filma snimili smo u Lici, a dio zbog finansija bliže Zagrebu. Tako smo iza Karlovca našli selo Popović Brdo. Jedna divna obitelj nas je primila kod njih i tamo smo snimali. Našli smo lokaciju koja je ista kao Lika, ali to je Kordun i veoma je slično.
NN: Koliko Vam je pomogla sjajna glumačka ekipa: Rade Šerbedžija, Bogdan Diklić, Dragan Nikolić, Mira Banjac, Nebojša Glogovac, Krešimir Mikić...
ŠERBEDŽIJA: To mi je mnogo pomoglo, ali s druge strane, nije bilo lako sve te velike glumce spojiti, jer već na snimanju moraš razmišljati o tome koliko će ko biti zastupljen u montaži da jedan ne "pojede" drugog. Oni su tako dobri glumci da je meni ostalo samo da dirigiram i usmjeravam ih, što nije lako.
NN: Dobili ste veliki broj nagrada, a i publika je dobro prihvatila Vaš film. Šta Vam je važnije - dobra filmska kritika ili publika?
ŠERBEDŽIJA: Važno je i jedno i drugo. Činjenica je ona filmska rečenica da se film radi zbog publike, ali ako je umjetničko djelo - radiš ga i zbog sebe sama, zbog nekog svog umjetničkog izražavanja i tu je, onda, važna kritika. Važno mi je i jedno i drugo, a draže mi je srcu kad vidim dobar prijem kod publike, nego kad pročitam dobru kritiku.
NN: U filmu igraju i Vaš otac i sestra Lucija. Da li je bilo teško da oni poštuju Vaše zahtjeve kao reditelja?
ŠERBEDŽIJA: S njima je najlakše bilo raditi. Sve su me slušali.
NN: Planirate li kao reditelj okušati se u teatru?
ŠERBEDŽIJA: To je veliki izazov. Mene je teatar odprije interesirao. Kada sam razmišljao o studiranju režije prvo sam razmišljao o teatru. Ipak sam završio starogrčki, a tu su korijeni teatra. Mislim da ću režirati u teatru, ali čekam da još malo kao reditelj sazrim.
NN: Nastaje li neki novi scenario za film?
ŠERBEDŽIJA: Nastaje, već je u glavi i mislim da neću dugo čekati kao s prvim scenarijem, za koji mi je tebalo deset godina.
Strah od Akademije
NN: Potičete iz glumačke porodice. Vaš otac Rade stekao je veliku slavu na prostoru bivše Jugoslavije, ali i u Holivudu. Studirali ste starogrčki i filozofiju, pa onda režiju. Da li bježite od glume zbog straha od poređenja s ocem?
ŠERBEDŽIJA: Znate šta, bilo me je strah. Glumio sam kao dijete, ali kad je došlo vrijeme da idem na Akademiju, nisam se usudio. Tu na ispitu su sve bili ljudi koje znam od malih nogu. Sjedio sam im u krilu i sad da idem tamo njima nešto glumatati, to je meni kao jednom osamnaestogodišnjaku bio težak teret. Otišao sam na filozofiju i grčki, pa sam onda na tom putu odlučio da idem režirati, jer shvatio sam - obitelj je glumačka, mora neko i režirati i pobrinuti se za njihovu starost.