Muzikom se bavim od dvanaeste godine, a snimanjem muzike, na ovaj ili onaj način, od, recimo, osamnaeste, što je nekih 17 godina.
Uvijek moraš biti okrenut tehničkoj strani muzike, da bi stigao do ranga producenta. To nije nešto kao, dođeš i kažeš: "Dobar dan, ja produciram neke ploče"... Podrazumijeva se da se baviš muzikom neko vrijeme, zatim tehnikom muzike i tek onda, kada stekneš neko iskustvo, možeš samo da pokušaš da budeš producent, kaže za "Nezavisne" Dejan Vučković, producent i studijski tehničar.
Dijelio je studio sa mnogim poznatim domaćim i inostranim izvođačima i pomagao u kreiranju brojnih hitova Zdravka Čolića, Vlade Georgieva, Ramba Amadeusa, sestara Kovač, ali i "Ritma nereda" i "Darkwood Duba".
"U stvari sam imao puno sreće da sam radio u jednom velikom komercijalnom studiju u koji je ulazila stvarno svakakva klijentela, od pop muzike, preko etna, pa sve do metala. Mislim da mi je velika sreća u životu da sam imao priliku da radim toliko "šarene" stvari. Često se ljudi usko usmjere na nešto i onda ti prestane biti interesantno i vrlo brzo postane dosadno. A meni je u tom studiju svaki dan bio novo iskustvo", naglašava Vučković.
NN: Izvođače s kojima ste radili razlikuje žanrovsko opredjeljenje, a postoji li nešto zajedničko za sve njih?
VUČKOVIĆ: Zajednička za sve njih je, definitivno, psihologija izvođača. Muzičar, kada uđe u studio, postane jedna jako osjetljiva osoba s kojom moraš vrlo pažljivo da komuniciraš. Moraš da paziš do koje granice si ti, a od koje granice počinje da bude njegova ličnost. Glavna stvar je da se atmosfera rada u studiju održava pozitivnom i da su svi rasterećeni, jer što je muzičarima ljepše da rade, to će ploča biti bolja. To se na kraju i čuje. Zvučno, muzički, nema puno zajedničkih stvari u tehničkom smislu, jer svaki žanr ima neke svoje klišee i smjernice u kojima se krećeš. Ako radiš metal, naravno da ćeš raditi sa određenim odabirom pojačala. To te dalje usmjerava kako ćeš snimati i zabilježiš. Ali, na kraju krajeva, ljudi su ljudi!
NN: Koliki je uticaj producenta na finalni muzički proizvod?
VUČKOVIĆ: Dosta zavisi od benda i od ljudi s kojima radiš, jer postoje oni koji imaju izgrađenu smjernicu karijerom, ukusom ili nečim drugim, i ti moraš to da poštuješ. Došao ti je čovjek koji je izgrađena ličnost, koji svira kako svira i želi to da čuje "tako i tako". Što postoji veći zajednički konsenzus oko toga šta radite, lakše ćete pričati i uopšte će se sve lakše dešavati. Ako se udaljavate, što više pokušavaš da nametneš nešto svoje, a on da vuče na svoju stranu, vjerovatno nećete ništa uraditi i doći do nekog rezultata. To je jedan sivi teren, koji je pun fluida od početka do kraja. Takođe, vrlo često se desi da se ljudi jako, jako sprijatelje tokom rada na ploči, jer s nekim tokom snimanja provedeš mnogo vremena.
Moraš uvijek da držiš sebe dovoljno otvorenim da pratiš šta si radio, gdje ti se energija kreće i da najbolje usmjeriš priču, kaže Vučković
NN: Ali se dešavaju i svađe... Kako reagujete u takvim slučajevima?
VUČKOVIĆ: Moraš da gledaš da iz tog konflikta izvučemo svi neku korist. Najlakše se posvađati sa ljudima i izbaciti ih iz studija i prekinuti rad, ali to nije poenta, jer nismo ništa uradili. Prvo i najbitnije je da ne reaguješ "na prvu loptu", te reakcije su suvišne. Ti trebaš da kažeš muzičaru da bi trebalo da možda malo koriguje ili da promijeni nešto u šta stopostotno vjeruje. Onda je prva, inicijalna reakcija ljudi da zaštite sebe, svoju poziciju, ukus ili šta god to bilo. Drugi aspekt je da im dokažeš da imaš neki kredibilitet, da stojiš iza toga što tražiš od njih. Moraš da probati reći: "Vidi, ako probaš ovo, možda će ispasti bolje, hajde zajedno da čujemo hoće li". Ako je dovoljno otvoren u tom trenutku da konstatuje da je to tačno, tim bolje, idete dalje. Ako nije, neko će da odsustane od svoje ideje, neko će da popusti. Ali, generalno, konflikt u studiju nije dobra stvar.
NN: Dešava li se da ne budete zadovoljni urađenim poslom?
VUČKOVIĆ: Naravno, znalo mi se desiti da u miksu prekrajamo pjesmu, kada su svi potpuno ubijeđeni da je pjesma završena i treba biti takva kakva jeste i ostaje još samo da se finišira, gdje imaš još nekoliko sati posla. U tom trenutku se znalo dešavati da prekrojimo pjesmu drastično, da izbacimo sekciju, prepakujemo nešto... Moraš uvijek da držiš sebe dovoljno otvorenim da pratiš šta si radio u pjesmi, gdje ti se energija kreće i kako da najbolje usmjeriš cijelu tu priču. Svakakvih je situacija bilo, od toga da se pjesma potpuno izbaci s ploče, pa do toga da se ponovo presvira. Nikada to nije "daj mi 200 grama ovoga, 300 grama onoga, pomiješaj sa ovim" i to će da se desi na kraju - neće. Mnogo je fluentna stvar, umjetnost je u pitanju, muzika.
NN: Koja je razlika u radu s neafirmisanim i komercijalnim izvođačima?
VUČKOVIĆ :"Neuro" iz Banjaluke, s kojim sada radim, nije bend koji tek počinje, s obzirom na to da nisu klinci koji nisu ranije ušli u studio. Basista Tiki ima svoj studio i proces snimanja ploče mu je potpuno jasan, kao i ostalima. S njima nemam komunikaciju kao što bih imao s nekom klinčadijom koja je prvi put ušla u studio i pita se šta dalje. Kod Čolića i te komercijalne priče, mnogo stvari se rutinski dešava u svakom smislu. S jedne strane, tenzija je veća, u smislu očekivanja, jer to pretenduje da bude masovno, a sa druge, neke stvari su industrijski mnogo ljepše riješene. U kontaktu si sa ljudima iz posla koji to rade na dnevnom nivou. Kao kad ekipa iz Hrvatske dođe da pjeva prateće vokale za Čolića, za dva dana "odlupa" ploču i to "ubija". Kad radiš u nekim manjim varijantama nema tog nivoa zanatluka i industrije, ali zato imaš, recimo, opušteniju atmosferu. U studiju u kojem sam radio sat vremena je bio 50 evra. To je već poprilična količina tenzija i očekivanja, i ko god ti dođe na vrata, očekuje da se posao uradi. Da je taj studio u pitanju, ti i ja ne bismo imali vremena da razgovoramo kao sada.
Potpiši sestru umjesto mene
Vučković kaže da su se dešavali i konflikti kada su muzičari svojeglavo insistirali na nečemu, ispod čega on nije želio da se potpiše.
"Bilo je nekoliko slučajeva, doduše, ne mnogo. Ono, ako to baš tako hoće i nikako drugačije, može, nema frke. Ali onda kažem da potpišu, recimo, svoju sestru, ne mene", navodi Vučković.
Vrhunski kalibar
NN: Koga biste posebno izdvojili od muzičara sa kojima ste sarađivali?
VUČKOVIĆ: Radio sam sa vrhunskim muzičarima svjetskog kalibra, kao što su Fransoa Žano, Emil Spanji, Vini Kolajuta, Dominik Miler... Pazi, Vini nam je svima prisutnima u studiju bio nevjerovatno iskustvo, jer je čovjek snimio vjerovatno nekih 1.500 ploča u životu, od Zape, preko Stinga, pa do "Megadetha". Kad imaš takvog lika u studiju samo ćutiš, gledaš i učiš. Miler, Stingov gitarista, takođe je fascinantan. Radio sam dvije ili tri ploče sa Duškom Gojkovićem, koji ima nekih 75 godina i energiju kao da ima 19. Ti si u odnosu na njega klinac, obrukaš se pred njim. Njegov radni dan se završava u dva poslijepodne - gotovo. On je do tada uradio sve što je htio taj dan.