Gitarski bog Džimi Hendriks dobio je poseban tretman na poznatoj TV stanici PBS, koja je napravila dvočasovni dokumentarac "Jimi Hendrix - Hear My Train a Comin'", posvećen ovom legendarnom muzičaru.
Preciznije, riječ je o detaljnom, ozbiljno razrađenom filmu, koji sagledava njegovu karijere i baca u drugi plan neke poznatije aspekte njegovog života, kao što je korištenje narkotika.
Dok će, s jedne strane, fanaticima "hendriksologije" vjerovatno većina navedenih detalja biti poznata, film takođe predstavlja nikada prikazane momente, kao što je njegov nastup iz 1968. godine na "Miami Pop Festivalu" uz prateće komentare Dejvida Frika, novinara muzičkog časopisa "Rolling Stone". Dokumentarac je sačinjen tako da čak i gledaoci koji su prilično upoznati s legendom o Hendriksu mogu saznati nešto novo i bolje razumjeti njegov život.
Izgledao je sjajno u uniformi: Iako je tek kasnije postao poznat po pomalo kičastom načinu oblačenja, koje je, recimo, uključivalo šešire s perima i ženske košulje, Hendriks je izgledao odlično u uniformi. U dokumentarcu se mogu vidjeti sjajni starinski snimci, koji prikazuju Hendriksa u vojsci. Njegova jednica je bila 101. padobranska, a on sam je bio padobranac, sve do odsluženja vojnog roka. Takođe, iako je negodovao zbog muzičkih ograničenja, dok je svirao s Vilsonom Piketom i "Isley Brothers" na početku svoje karijere, istovremeno je izgledao privlačno u jakni s leopardovim printom, kao prateći muzičar.
Uvijek je imao gitaru uz sebe: Premda je Hendriks blagoslovljen bogatim muzičkim talentom, on ga je nadograđivao i usavršavao svirajući gitaru kada god bi mu se ukazala prilika, što znači da je uvijek sa sobom imao instrument, ma gdje išao. Ona mu je takođe služila kako bi izbjegao razgovor, jer kada nije bio pod svjetlima reflektora, sjajni gitarista je bio jako stidljiv. Njegovi prijatelji i bivše djevojke su posvjedočili kako je to izledalo, pa bi tako, na primjer, ujutro prvo stavio gitaru preko leđa, a tek onda ulazio u kuhinju kako bi doručkovao.
Preseljenje u London se isplatilo: Kada je prešao u London 1966. godine, stvari su kernule nabolje, prije nego što se Hendriks mogao nadati. Kada je stigao u grad, pod vođstvom menadžera i producenta Čeza Čendlera (poznatog po radu s "Animals"), trebalo mu je mjesto gdje će odsjesti. Prvih dana to mjesto je bilo ni manje ni više nego stan Ringa Stara, bubnjara "The Beatlesa".
Nije pridavao značaj pjevanju: Iako njegovo pjevanje, očigledno, nije bilo ni približno virtuozno kao sviranje gitare, bilo je veoma umješno, a Hendriks je bio vrlo svjestan toga. "Postojala je konstantna prepirka u studiju o tome kako će njegov glas biti umiksovan. Uvijek je želio da njegovi vokali budu 'zakopani', a ja sam se trudio da ih stavim u prvi plan. 'Imam užasan glas', ponavljao je, a ja bih mu rekao: 'Možda imaš užasan glas, ali zato imaš i odličan ritam u njemu'", prisjeća se Čendler.
Mekartnijeva preporuka definisala njegovu karijeru: Mekartni je vidio Hendriksa na jednom od ranih nastupa u Londonu i postao mu je ogromna podrška. Možda ste čuli za Hendriksov nastup 1967. godine, kada je svirao naslovnu "Sgt. Pepper's Lonely Hearts Club Band", svega nekoliko dana nakon što je album izašao, ali dokumentarac sadrži sjajne snimke i Mekartnija koji luduje u "Pepper" uniformi. Kada su Mekartnija pitali da li bi "The Beatlesi" svirali na poznatom "Monterey International Pop Music Festivalu", on je odbio, ali je preporučio Hendriksa. Iskoristivši priliku, Hendriks je "oduvao" publiku svirkom, zapalio svoju gitaru i lansirao svoju karijeru.