Doajen prijedorske muzičke scene Dragan Aničić nedavno je promovisao svoj prvi snimljeni muzički materijal na kompaktdisku pod nazivom "Prijedore i Zlatna trubo". Kako sam naslov CDa govori, pjesme su posvećene njegovim najvećim ljubavima gradu na Sani i trubi.
Dragan Aničić je rođen 1937. godine u Srnetici kod Drvara, a u Prijedor je došao kada je imao sedam godina. Sa muzikom se, kako kaže, druži od najmlađih dana kada je bio član pleh orkestra, gimnazijskog orkestra `Polet` i kasnije Kulturno-umjetničkog društva `Mladen Stojanović`. Danas Aničić amaterski svira trubu i melofon, pjeva, komponuje, piše stihove i aranžira.
NN: Važite za vječitog mladića na prijedorskoj muzičkoj sceni, koji se i nakon toliko godina još uspješno amaterski bavi ovim poslom.
ANIČIĆ: Ja sam s ogromnom ljubavlju svirao i pjevao od svojih najmlađih dana i čitav sam život posvetio vrlo čistom i poštenom amaterizmu. Moj amaterizam je krunisan nizom pohvala, zahvalnica i drugih priznanja, ali bez novca i velikih zarada, a ove moje pjesme koje sam pisao svome gradu su na neki način izraz moje ljubavi prema njemu i njegovim ljudima. Nisam stekao ni kuće ni dolare ni marke, iza mene ostaju moje pjesme i želim da me ljudi po tome pamte.
NN: Iako ste godinama prisutni na prijedorskoj muzičkoj sceni, ovo Vam je prvi snimljeni materijal. Šta za Vas poslije toliko godina znači ovaj CD, koji je direktno adresiran na grad Prijedor?
ANIČIĆ: Došlo je vrijeme da se podvuče crta, napravi neki rezime i vidi šta je ostalo iza mene. Sve što sam radio, inspirisano je velikom ljubavlju prema ovom gradu i ljudima u njemu. Želio sam da im ostavim nešto što će govoriti o toj mojoj ljubavi.
NN: Naslovi pjesama kao što su `Balada o Prijedoru` i `Prijedore, čudesni grade` kao da su neka poruka, zavještanje za generacije koje dolaze, a kojima želite da prenesete ljubav prema svom gradu.
ANIČIĆ: Moje pjesme ne pjevaju da rastuže, ali će probuditi sjećanja bez veselja. Svaka riječ je poruka iz srca, iz duše i svaki stih je poruka svima onima koji vole Prijedor, Sanu, muziku i ljude. S ovim albumom neću postati ni slavan ni bogat, ali kad sam završio ovaj materijal osjećao sam da sam ostvario životni san da u jednom albumu otpjevam pjesme čije sam stihove poklonio svom čudesnom Prijedoru i voljenoj trubi.
NN: Svirate nekoliko instrumenata, ali ste već dugi niz godina vjerni baš trubi?
ANIČIĆ: Moja truba je sa mnom 55 godina. S njom sam obišao cijelu bivšu Jugoslaviju, Evropu, bio i u Kini, svirao sa svjetski poznatim muzičarima, ali i s običnim ljudima. Kao mlad, sanjao sam da sviram trubu kao Luj Armstrong, a cijenio sam i danas cijenim rad Edit Pjaf, Dragana Stojnića i Zvonka Bogdana.
NN: Nakon bogatog životnog iskustva i duge muzičke karijere da li možda imate poruku za sve one nestrpljive mlade ljude, koji i nešto malo talenta nastoje da što prije unovče?
ANIČIĆ: Ja sam na promociji ovog muzičkog materijala jasno dao do znanja da tokom svih ovih godina koliko se bavim muzikom nisam stekao nikakvo bogatstvo i nisam imao ni neku želju da ga dostignem. Ima nešto drugo što ostaje iza nas, a to nije novac i bogatstvo, ni bilo kakva materijalna dobra. Zato sve moje pjesme nose poruku srca i duše, a posebno ljubav prema dobrim ljudima. Nekada je mnogo veće bogatstvo druženje, topla riječ i iskren stih te poruka koju pjesma nosi, nego komercijalna zarada koju neka pjesma može da donese. Nisam se pokajao i opet bih uradio isto da se može ponoviti.