Muzika

Dušica Bijelić za "Nezavisne": Bez kulture nema ni zdravlja u narodu

Dušica Bijelić za "Nezavisne": Bez kulture nema ni zdravlja u narodu
Foto: N.N. | Dušica Bijelić za "Nezavisne": Bez kulture nema ni zdravlja u narodu

Publika u Banjaluci zasigurno je teško mogla da zamisli da će jednog dana u svom gradu slušati izvođenje operskih arija uz tamburaški orkestar. Ali, to se zahvaljujući sopranu Dušici Bijelić i Gradskom tamburaškom orkestru Banjaluka desilo na koncertu koji je u Banskom dvoru održan u januaru. Bila je to prilika da domaća publika prije svega pobliže upozna Bijelićevu, koja je rođena Banjalučanka, ali ju je životni i profesionalni put vodio daleko od granica njene zemlje, preko Beograda, Beča, Rima, te SAD, zatim Toskane, do Kraljevske operske kuće u Londonu, gdje je pristupila Programu za mlade umjetnike.

Pored uloga koje je u Kraljevskoj operskoj kući ostvarila u operama "Nabuko", "Don Karlos", "Lastavica", "Parsifal", "Žena bez senke" i "Figarova ženidba", Bijelićeva je nastupala na brojnim svjetskim scenama širom Evrope, ali i u SAD, te u Japanu. Pomalo neobičan koncert koji je održan u Banjaluci trebalo bi da bude ponovljen u septembru na "Kolarcu", a Bijelićeva se trenutno priprema za koncert Branislave Podrumac, koji će biti održan u teatru "Madlenianum" u Beogradu. U intervjuu za "Nezavisne" govori o profesionalnim angažmanima, usavršavanju vani, ali i nepostojanju opere u njenom rodnom gradu.

NN: Vjerujem da je pored svih izazova koje ste do sada imali jedan od njih bio i nastup pred publikom u rodnom gradu, i to uz tamburaški orkestar na koncertu koji je polovinom januara održan u Banskom dvoru. Kakav je to bio osjećaj i da li je bilo zahtjevno prilagoditi operske arije izvođenju uz instrument kakav je tambura?

BIJELIĆ: To je bilo jako zanimljivo iskustvo. Od početka kada su me kontaktirali Zlatan Mirić i Spomenko Guzijan bila sam znatiželjna kako će da zvuče operske arije sa tamburom. Od starta sam imala dobar osećaj i birala sam kompozicije koje bi možda mogle da se sviraju sa tamburom, koje su, naravno, istovremeno bile izazov i meni i njima, ali opet da imaju tog valcera, što se ritma tiče, da može lepo da se uklopi. Moj suprug Ugo Rabec je takođe izveo dve numere operskim glasom. Taj miks različitih muzika je danas jako popularan, a mislim i da je to jedan od načina da se približi publici klasična muzika i možda je njihova ulaznica u operu.

Banjalučka publika je vrlo topla i toliko mi je bilo drago što je bilo mnogo dece, a između ostalih i naša kćerkica je bila u publici. Divno sam se osećala, a mislim da se i osetilo da stvarno uživam.

NN: Banjaluka je grad koji još nema opersku scenu, a ona ne postoji ni u cijeloj Republici Srpskoj. Kako u takvoj sredini obrazovati publiku i dati joj šansu da shvati nešto što nije uspjela čuti ni vidjeti?

BIJELIĆ: Ja bih volela da se to promeni. Svesna sam da su teška vremena i da se najmanje daje za kulturu, ne samo kod nas već i u svetu, ali mislim da bez kulture nema ni zdravlja u narodu. Narodu je potrebna kultura koliko god da su teška vremena, jer im ona hrani dušu. Naravno, treba da se hrani i stomak i da se prioriteti prave tako kako se prave. Mislim da bi jedna operska kuća ili makar opera i balet, koji bi imali svoj stalni orkestar, značila ljudima u Banjaluci i sigurna sam da bi ih to obogatilo. Ako već postoje fakulteti na kojima se obrazuje kadar, onda treba obezbediti i gde će se taj kadar zaposliti, da to ne budu samo osnovne ili srednje škole. Mislim da 99 odsto ljudi koji upisuju akademiju - upisuju je zato što žele da budu umetnici, a ne da bi radili u prosveti. Mi želimo da se ostvarimo kao umetnici, a za to trebaju uslovi.

NN: Osim koncerta u "Madlenianumu" za koji se pripremate, aktuelna je i uloga u "Ljubavnom napitku" u Narodnom pozorištu u Beogradu. Da li ćete svoje umjetničko djelovanje nastaviti u toj kući i u kom će se pravcu ono dalje razvijati?

BIJELIĆ: Nažalost, ovde već godinama nema stalnog zapošljavanja, već sve funkcioniše preko ugovora ili kao gostovanja. To meni odgovara jer imam karijeru i u inostranstvu i onda taj stalni angažman ne bi bio rešenje trenutno. Pored "Ljubavnog napitka", u toku je i u Osijeku uloga Bajadera u opereti "Bajadera". To su dva naslova koja su trenutno na repertoaru u oba pozorišta.

NN: Imali ste priliku da nastupate na brojnim svjetskim scenama... Može li se odnos prema umjetniku, ali i zainteresovanost publike za operu uopšte porediti s odnosom koji imaju ovdašnje pozorišne kuće?

BIJELIĆ: Ono što je mene prijatno iznenadilo jeste da mi ne kaskamo puno za njima. Maksimalno se ljudi trude i sa manje sredstava postižu skoro iste rezultate sa svetskom operskom scenom. Naravno da ima nekih stvari na kojima bi moglo još da se poradi, možda da se sami umetnici motivišu, recimo, većim platama. Naravno da ovde ne postoji organizacija u smislu da se sada zna šta će se izvoditi 2019. godine. U tome je razlika što se kod nas neki plan pravi na par meseci unapred jer se prosto ne zna kakva će biti finansijska konstrukcija, tako da je to onda i realno... Dok vani imaju više sredstava i mogu da isplaniraju repertoar mnogo unapred. Recimo, u Nemačkoj i Austriji i dalje postoje ansambli kao i kod nas, ali u svim drugim zemljama više ne postoje, već se uzimaju freelance umetnici. Dakle, umetnik je dužan da odradi projekat koji traje mesec i po - dva i nakon toga je slobodan. Samim tim je i organizacija drugačija, što znači da se u tom trenutku izvodi pet do deset predstava istog naslova i to je to za tu sezonu. Dok kod nas, ako je pripremljena neka nova predstava odigra se premijera i prva repriza i onda se sledećeg meseca igra opet i ona ostaje na repertoaru celu godinu i to je moguće zato jer još imamo ansamble.

NN: Kakva iskustva nosite sa školovanja i usavršavanja u inostranstvu, ne samo profesionalna, nego i ona lična? Kako je bilo živjeti i školovati se daleko od domovine?

BIJELIĆ: Nakon završetka studija u Beogradu, usavršavala sam se u Beču, Rimu i Njujorku s istaknutim umetnicima i profesorima. Potom je došao i London, gde sam praktično radila. Tada sam već bila pri njihovoj operi i meni je to bilo izuzetno iskustvo jer je "Kovent Garden" među top pet operskih kuća u svetu, gde dolaze najpoznatiji i najveći operski umetnici. Ono što je divno jeste što ja kao neki početnik imam mogućnost da učim od takvih ljudi i da uz njih napredujem. Naravno da nisu svi savršeni i da čovek uči neke stvari koje možda i ne želi za sebe, mada uglavnom nisu ljudi tako poznati i uspešni, tako da uglavnom se uče pozitivne i kvalitetne stvari. Praksa je zlata vredna, celo to moje iskustvo u Londonu je bilo fantastično i tu sam ispekla svoj zanat.

NN: To iskustvo Vam je donijelo i pohvalu od strane britanskog "Independenta", koji Vas je uvrstio u osam najvećih mladih talenata na svijetu. Šta Vam je takva pohvala zapravo donijela i šta Vam s ove distance to znači?

BIJELIĆ: Ja u tom momentu nisam bila svesna koliko je to velika i značajna kritika. To je jedan od najcenjenijih časopisa, a mene je uvrstio među osam najboljih umetnika. Nisu tu samo pevači, nego je tu i medija, slikarstvo, balet..., tako da je to stvarno velika čast. To se desilo na početku moje druge godine saradnje sa "Kovent Gardenom" i bila sam u nekoj mašini. To je bio super dan, proslavila sam tu kritiku, a sutradan sam već na to gotovo zaboravila. Međutim, nisu zaboravili drugi i nekako su se na to vraćali, pa je i Mira Adanja-Polak došla u London te napravila jako lepu emisiju o meni, što je bila prilika i našim ljudima ovde da me malo bolje upoznaju. Ta priznanja koliko god umetnik stalno morao da se dokazuje znače mnogo. Svest o tome da to postoji tera čoveka da ide napred i daje mu podsticaj, tako i da - kad posustanete - možete lakše da ustanete.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije Nezavisnih novina.

Najčitanije