Ljubitelji umjetničke muzike nemaju mnogo razloga da se ove godine žale jer je ovo godina u kojoj se mnogobrojnim koncertima i novim kompakt-diskovima obilježavaju značajni jubileji: 200 godina od rođenja Feliksa Mendelsona, 250 godina od smrti Georga Fridriha Hendla i, naročito, 200 godina od smrti "oca klasike" Jozefa Hajdna.
U Njemačkoj i drugim zemljama Evropske unije ovih dana je u centru pažnje novo izdanje kompletnih Hajdnovih simfonija (ima ih ukupno 104) u izvođenju orkestra "Philharmonia Hungarica" pod dirigentskom palicom Antala Doratija.
Riječ je, nažalost, o pokojnom dirigentu (umro je 1988, u 82. godini) i isto tako "pokojnom" orkestru, sastavljenom od mađarskih emigranata koji su, poslije invazije sovjetskih trupa na Mađarsku 1956. godine, našli utočište u Njemačkoj (posljednji koncert orkestra je održan 2004. godine), ali i o i te kako "živom" setu 33 kompakt-diska (CD) u izdanju kuće "Deka".
Snimci su sačinjeni od 1969. do 1972. godine u crkvi svetog Bonifacija u Marlu, baroknom gradiću u njemačkoj saveznoj pokrajini Sjeverna Rajna Vestfalija.
Ovo novo izdanje je važno zato što je značajan podvig mađarskog orkestra sada prenesen sa "preistorijskih" ploča sa 33 obrtaja na CD visokog kvaliteta, ali prije i iznad svega zato što muzika koju na njoj slušamo zvuči, i poslije 40 godina, kao dah svježeg vazduha.
Izdiferenciran, kristalno jasan, gotovo providan zvuk mađarskih muzičara baca novo svjetlo na višeslojne, nijansama bogate simfonije starog majstora, koga su mlađe generacije iz milošte zvale Tata Hajdn.
U Doratijevom tumačenju nema mjesta za dugo vremena uvriježeno shvatanje Hajdna kao kompozitora čija je glavna zasluga u tome što je utro put većem geniju od sebe, Volfgangu Amadeusu Mocartu.
Kod Doratija je Hajdn, naprotiv, kompozitor čije strahovito važno mjesto u istoriji muzike niko ne može da ospori.
Bio je to kompozitor koji je, nakon posljednjeg predstavnika baroka Johana Sebastijana Baha, učvrstio dotad labavu formu simfonije, praktično izmislio gudački kvartet i ogromno obogatio sonatu za klavir i klavirski trio.
Velika Hajdnova zasluga je i način na koji je razvio sonatnu formu (ekspozicija obično dvije teme, obrada, repriza, koda), koja je u osnovi organizacione strukture svih djela klasične muzike - od sonate, preko koncerta do simfonije.
Hajdn je, osim toga, izmislio varijacije sa dvije teme i bio je prvi značajan kompozitor koji je u svoja djela unio fugu i elemente kontrapunkta, toliko drage Bahu i drugim kompozitorima tada već prohujale epohe baroka.
Upravo zato Tatu Hajdna nazivaju ocem klasike - zato što su po njegovom receptu komponovali svi akteri slavne epohe klasike - od Mocarta do mladog Betovena.
Nije lako, naravno, u jednom dahu odslušati sve 104 simfonije i dati nekakvu ocjenu, ali činjenica je da svaka "proba" po "slučajnom uzorku" ostavlja odličan utisak, naročito ako se uporedi s drugim tumačenjima.
Tako, na primjer, Doratijev prefinjen, kamerni zvuk u posljednjih sedam simfonija (98-104) dobija mnogo u poređenju s gromkim zvukom veoma cijenjenog amsterdamskog orkestra "Koncertgebau" pod vođstvom Nikolausa Harnonkura.
Zanimljiv je i Harnonkurov snimak s bečkim orkestrom "Concentus Musicus"; recimo snimak poznate simfonije broj 45, zvane "Rastanak", u kojem se slušaocu nudi puno novih detalja, a Hajdn se predstavlja ne kao neko ko je samo utabao put Mocartu, već kao radikalan eksperimentator u domenu harmonije i forme.
Dorati se, doduše, rijetko odlučivao za moderan, brži tempo, ali njegovo tumačenje Hajdna, uprkos tome, zvuči poletno i živahno.
Kad je o tempu riječ, zanimljivo je da za tri stava simfonije broj 92 ("Oksfordske") Doratiju treba skoro isto onoliko koliko je Serđu Čelibidakeu (1912-1996) trebalo za samo jedan stav (adagio) na lajv snimku koncerta Minhenske filharmonije iz 1993. godine, kojom je dirigovao slavni Nijemac rumunskog porijekla.
U svakom slučaju ko hoće da uživa i upoređuje može da to zadovoljstvo sebi priušti za 50 evra, koliko košta najnoviji komplet CD-ova s Hajdnovim simfonijama.