Emir Sokolović, pjesnik iz Zenice, laureat je nagrade "Ossi di Seppia" za najboljeg stranog pjesnika u italijanskoj Tađi, koja bi trebalo da mu bude u ovom gradu uručena 27. februara. Sokolovićev rad pobijedio je u konkurenciji 148 stranih autora, a riječ je o konkursu za neobjavljenu originalnu poeziju.
Više o samom priznanju, svojoj književnosti, ali i kulturi uopšte ovaj pjesnik govorio je za "Nezavisne".
NN: Recite nam nešto više o ovoj nagradi i šta za Vas ona znači?
SOKOLOVIĆ: "Ossi di Seppia" se održava u Tađi, gradu nadomak San Rema, znači na sjeverozapadu Italije, i to po 27. put, što samim tim kazuje da je već tradicionalna. Uz to kad se zna da je za nagradu u sekciji za stranog autora apliciralo 148 autora, to dovoljno kazuje da na ovo priznanje čitaoci i poštovaoci moje pisane riječi treba da budu ponosni. O nagradi dovoljno kazuje to da, ne znam kako, moje djelo je za trun isprednjačilo u odnosu na velikog španjolskog pjesnika Joana Josepa Barcela, kojeg sam imao čast lično slušati i upoznati u Auli na festivalu.
NN: Nosite laskavu titulu najnagrađivanijeg pjesnika iz BiH u Italiji...
SOKOLOVIĆ: Da, tu klasifikaciju sam i sam čuo od njegove ekselencije, ambasadora Nicola Minasija. Želim da vjerujem da je taj natpis na zvaničnom sajtu Ambasade Republike Italije utemeljen i potkrijepljen s više od 50 nagrada i priznanja dodijeljenih mojem djelu. Ali svakako da, koliko god stvoreno djelo darovalo tu poziciju, ne smijemo zaboraviti da je za to ništa manje zaslužna izuzetna Nataša Butinar, koja je to djelo donijela na italijansko podneblje.
NN: Kako biste uporedili odnos prema kulturi u BiH i Italiji?
SOKOLOVIĆ: Povlačiti paralele u odnosu na kulturu u Italiji i na ovim geografskim prostorima bilo bi uistinu neizvodivo. Nekada smo postojali i imali sistematizovane vrijednosne sisteme unutar kojih smo mogli razmatrati određeno djelo te samim time donositi ispravan vrijednosni sud o kvalitetu istog. A sada?! Neka svako donese po tom pitanju sopstveni zaključak, samo nemojmo vući paralele sa zemljom koja baštini kulturu kao što je Italija. Najblaže rečeno to je nepristojno.
NN: Uprkos pandemiji jesenas ste održali šesti Međunarodni pjesnički festival "Pero Živorada Živkovića". Šta je najveći uspjeh ovog festivala za šest godina postojanja?
SOKOLOVIĆ: Najveći uspjeh je to što je opstao šest izdanja apsolutno slobodan i naspram onih koji bi da se za sve pitaju. Time je načinio otklon spram upotrebljivih i poslušnih te se oslonio isključivo na djela i one koji su ih potpisali. A time je dao djelu nadu da, ako je istinski djelo, nema potreba za bilo kim. Vjerujem da je to najbitnije unutar samog stvaralaštva. Ili ono o čemu govorimo nije djelo. No, u okruženju su subjekti koji razumiju, poštuju suštinu i koji su nam dali nesebičnu podršku kao ambasade Republike Italije i Republike Srbije, kao - među medijima - "Nezavisne novine" i "Oslobođenje". A o festivalu "Pero Živodraga Živkovića" dovoljno govori da je referenca za autore iz Italije koji su se pojavili na festivalu. Među laureatima tu su prof. Paolo Maria Roccoa i Sabrinu De Canio te, kao počasni laureat ove godine, profesor Franco di Carlo.
NN: Radite na novim rukopisima. Možete li otkriti o kojim knjigama je riječ?
SOKOLOVIĆ: Naravno. Kreacija ne može biti hobi. Ili uopšte nije stvaralaštvo. U kontinuitetu svakodnevno svaki autor radi. Učinkovitost je već druga dimenzija. Ako možemo govoriti u svršenom glagolskom obliku, onda je to jedan naslov u štampariji; tri rukopisa na korekturi prevoda i jedan kod prevodioca. Ono što me u posljednje vrijeme okupira je ispis manuskripta posebno opremljenih za naročite ljude koji se ukoričavaju ručno i gdje ukoričenje oslikava slikar Milenko Šećerović. O ostalom nema potrebe da se bilo što kaže osim: stvara se, to definitivno.
NN: Kakav je, po Vašem mišljenju, uticaj pandemije na kulturu?
SOKOLOVIĆ: Ovdje odavno nema prostora da se govori o kulturi, tako da je pandemija mnogima došla kao božanska providnost i opravdanje za nečinjenje. A oni koji rade i stvaraju ne znaju uopšte za pandemiju. Kako bi se reklo: ne traži hiljadu opravdanja zašto nešto nisi uradio, nađi samo jedan razlog zašto nešto da počiniš.