Brendon Flauers, frontmen benda The Killers, na trećem solo albumu "Thrasher" vraća se odrastanju u Juti, porodičnim teškoćama i ljudima čije sudbine nosi sa sobom decenijama. U razgovoru s novinarom Markom Boumontom govori o kantri muzici koja je obilježila njegovo djetinjstvo, gubitku prijatelja i osjećaju krivice zbog toga što je otišao i ostvario život o kojem je sanjao.
Ipak, iza ozbiljnih tema njegovih pjesama i dalje se pojavljuje dječak koji teško vjeruje s kim danas dijeli prostor. Sa 45 godina i više od dvije decenije rok slave, Flauers se jednako oduševljava susretima s muzičkim uzorima.
Jedan od takvih trenutaka dogodio se na proslavi u domu Eltona Džona u Vindzoru, kada mu je slavni muzičar zapjevao rođendansku pjesmu.
"Iznijeli su tortu. Da mi je neko, dok sam bio dijete, rekao da će mi Elton Džon jednog dana pjevati za rođendan… To je nevjerovatno", rekao je Flauers.
Kako je "Pressure Machine" promijenio njegov odnos prema pisanju?
Novi solo album na određeni način nastavlja put otvoren albumom benda The Killers "Pressure Machine" iz 2021. godine. To izdanje donijelo je mračan portret Nifaja, Flauersovog rodnog mjesta u Juti, kroz priče o nasilju, zavisnosti, samoubistvima i životu radničkih porodica.
"Možda me je 'Pressure Machine' malo poremetio. Natjerao me je da preispitam sve. To je bio kreativni poduhvat koji me je najviše ispunio u životu… Svaka riječ je na svom mjestu, svaka. Nikada ranije to nisam uradio. Na drugim albumima mi je mnogo toga prolazilo nekažnjeno", rekao je.
Posebno mjesto u tom iskustvu ima pjesma "The Getting By", za koju kaže da ga je iznenadila vlastitom snagom.
"Ne znam odakle je došla. Pametnija je od mene. Uspio sam da budem posrednik za nešto… Toliko likova i priča nosim sa sobom. S albumom 'Pressure Machine' nešto sam otključao. Nisam želio da stanem."
Na albumu "Thrasher" pogled je usmjerio još bliže sebi i svom najužem krugu.
Šta mu je donio povratak u Nifaj?
Flauers se nedavno s porodicom vratio u Nifaj, grad u koji je stigao kao osmogodišnjak iz Hendersona u Nevadi, nedaleko od Las Vegasa.
Povratak je probudio uspomene, ali i novu naklonost prema mjestu iz kojeg je kao tinejdžer želio da pobjegne. Ljepota planina Vosač i miris mokrog jesenjeg lišća sada za njega imaju drugačije značenje.
"Dok sam tamo živio, mislio sam samo na to kako da odem. U tim mjestima, umjesto oznake da je sljedeći grad udaljen 20 milja, na izlazima i ulazima na auto-put piše Las Vegas. Gledao sam to svakog dana, strelice koje doslovno pokazuju i govore: Las Vegas, Las Vegas. Mora da mi se to stalno urezivalo u svijest", ispričao je.
Danas se sjeća i nestašluka iz mladosti. U pretežno mormonskoj sredini, on i društvo petkom su obilazili kuće ljudi koji nisu pripadali toj zajednici, tražeći ostavljena alkoholna pića u rashladnim kutijama na kamionetima.
Zašto je kantri postao prirodan jezik novog albuma?
Uz povratak u rodni kraj vratila se i muzika koju je slušao na zadnjem sjedištu očevih starih automobila.
"Iznenadilo me je koliko mi je bila poznata. Upijao sam je dok me je otac vozio u školu ili na školskim plesovima u Nifaju. Moj prvi ples, prvi put kada sam djevojci stavio ruke na kukove, vjerovatno je bio uz neku kantri pjesmu. Ta muzika je jednostavno uvijek bila tu", rekao je.
Flauers smatra da su se priče koje je želio da ispriča prirodno uklopile u kantri tradiciju.
"Oduvijek sam bio pripovjedač, ali u kantri muzici priče imaju suštinsko mjesto. Ove priče koje sam želio da ispričam tako lako postaju kantri."
Ipak, dio materijala bliži je folk roku s kantri uticajima nego klasičnom zvuku tog žanra. Takve pjesme, objašnjava, ne bi se uklopile u album na kojem The Killers trenutno rade, navodi Standard.
Snimajući u Nešvilu, sarađivao je s muzičarima koji su svirali s Elvisom Prislijem, Rojem Orbisonom i Bobom Dilanom.
"To me je naučilo poniznosti, jer sam tamo došao misleći da sam velika faca, a nisam znao koliko su ti ljudi dobri", priznao je.
Koje porodične teškoće otkriva u pjesmama?
Dok je "Pressure Machine" govorio o cijelom gradu, "Thrasher" se približava njegovoj porodici i ljudima iz neposrednog okruženja.
"Bilo je veoma idilično u smislu da su moji roditelji ostali zajedno i voljeli se, ali smo stalno bili u dugovima. Pokušavali su to da sakriju, ali bilo je nemoguće. Zato mislim da sam uvijek nosio tu tjeskobu koju sam osjećao kod majke. Otac kao da je uspijevao da je otresa sa sebe, ali majka nije", rekao je.
Lik starijeg radnika koji parkira automobile u Las Vegasu, iz pjesme "Paradise", zasnovan je na njegovom rođaku. Veteran mornarice koji u pjesmi "Angel" bježi od policijskih vozila njegov je zet.
"Tiger's Blood" vraća ga prizorima iz djetinjstva i prijatelju koji je kasnije izgubio život u američkoj opioidnoj epidemiji.
"Imam osjećaj da sam još juče s njima skakao na trampolini, a sada ih više nema. Ta nježnost, tuga i žalost koju nosite… A tu je i krivica koju osjećam jer sam otišao i uspio da uradim ono što sam uradio. Dok ne počnete da se bavite time i stvarno pišete o tome, ne shvatate da sa sobom nosite tu neobičnu tugu."
Zašto je "Miss America" njegova najličnija pjesma?
Jedan od najtežih trenutaka albuma dolazi u pjesmi "Miss America", napisanoj kao otvoreno pismo iz perspektive njegove sestre, koja je trpjela nasilje bivšeg supruga.
"Vidio sam mnogo nasilja i slušao priče o tome kroz šta je moja sestra prolazila", rekao je Flauers.
Članovi porodice čije su priče ušle u pjesme dali su saglasnost za njihovo objavljivanje. Ipak, muzičar pažljivo govori o detaljima, ostavljajući pjesmama prostor da prenesu ono što smatra važnim.
"Naš posao kao pisaca i umjetnika jeste da budemo autentični i da odražavamo stvarnost. A ovo je otprilike najautentičnije što mogu da ponudim."
Kakvu Ameriku opisuje u pjesmi "An American Dream"?
Pjesma "An American Dream" spaja lične uspomene i prepoznatljive slike američke mitologije: automobile marke Chevrolet, duvan za žvakanje, kaubojske šešire, teksas i psihodeličnu vožnju s Elvisom.
"Amerika koju volim, u koju vjerujem i o kojoj ovdje pjevam i dalje postoji. Još je tu, samo trenutno nije na naslovnim stranama", rekao je.
Govoreći o nadi u promjenu političkog pravca poslije Trampa, izrazio je nezadovoljstvo stanjem na američkoj ljevici.
"Ono što plaši jeste nedostatak opozicije na ljevici. To je ono što zbunjuje. Zar niko nema harizmu ili pamet da se izdvoji? Moramo nekoga pronaći. Gevin Njusom, Robert de Niro i Brus Springstin praktično su jedina trojica koje čujete."
Kako izgleda susret s muzičkim junacima?
Pominjanje Springstina ponovo budi Flauersovo dječačko oduševljenje. Prisjeća se pripreme za zajedničko izvođenje pjesme "Thunder Road" na festivalu Pinkpop u Holandiji.
"Spustio je papir i olovku, kao da kaže: 'Koliko dobro znaš pjesmu? Napiši šta ćeš ti pjevati, a šta ću ja.' A ja sam znao svaku riječ. Pjevali smo je zajedno, sami u njegovoj garderobi, i to je najbliže raju što možete da doživite."
Slično pamti i prvi susret s Bernardom Samnerom na dodjeli NME nagrada, kada je muzičar stao pored njega kod pisoara i počeo da pjeva "Somebody Told Me".
Šta publika može očekivati od novih nastupa?
Materijal s albuma "Thrasher" Flauers donosi i u londonski Rojal Albert hol. Za muzičara naviknutog na arene i stadione, takav prostor pruža priliku da u prvi plan stavi pripovjedačku stranu pjesama.
Intimniji nastupi, ipak, nisu nepoznanica članovima benda The Killers, koji su poslije velikih koncerata znali da zasviraju i u malim klubovima.
"Energija može biti divlja. Jednom smo to uradili u El Pasu. Odsvirali smo koncert, a onda otišli da sviramo u baru. Morali su da zatvore ulice", prisjetio se.
Uprkos slavi, Flauers kaže da oslonac i dalje pronalazi u porodičnom vaspitanju i vjeri.
"Sve se vraća tim temeljima, mojim roditeljima, mojoj vjeri i svemu tome", rekao je, a zatim uz osmijeh dodao:
"Ali, čovječe, Rod Stjuart i dalje izgleda kao da se odlično zabavlja."