Zlatan Stipišić – Gibonni, hrvatski pop muzičar, kaže da se pred koncerte u Sarajevu, Banjaluci i Tuzli osjeća kao «pušten s lanca», te da se veseli što nakon četiri i po godine ponovo nastupa u sarajevskoj Zetri».
"Osjećam se divno u Sarajevu jer me boravak u tom gradu uvijek sjeti na moju predbračnu mladost i u Sarajevu se uvijek osjećam kao domaći. Veselim se susretu sa sarajevskom publikom, kao i sa publikom u Banjaluci i Tuzli", kaze Gibonni u intervjuu za "Nezavisne".
NN: U februaru ćete svoj osmi album "Toleranca" predstaviti publici u Sarajevu, Banjaluci i Tuzli. Šta ste pripremili Sarajlijama, Banjalučanima i Tuzlacima. Hoće li biti isti scenarij koncerata?
GIBONNI: Scenarij ne može biti isti zato što ja nisam isti. Izađem na pozornicu i scenarij je onakav kako se ja osjećam u tom trenutku. Scenarij jedino publika može mijenjati jer zna mi se desiti da izađem na pozornicu i budem sjetan i krenem s nekim molskim pjesmama i onda me ljudi toliko razvedre da više ne sviram balade nego samo ove brze. Nekad se zna dogoditi da je publika u nekom intimnom raspoloženju da cijeli koncert ne galamimo, nego sviramo samo neke balade.
NN: Da li to znači da ne pripremate repertoar?
GIBONNI: Uglavnom ne pripremam repertoar, posebno kad sam u klubovima. Pošto ja ne lažem nikad, pa ću vam i to reći... Kad idem u dvorane, prevelika je ekipa ljudi, bude nas četrdesetak, i onda moram praviti repertoar jer ne mogu se oni svi snaći na moju improvizaciju. Zbog toga oni i ne vole sa mnom raditi jer kad rade sa mnom rade kao u rudniku.
NN: Pomenuli ste veliku ekipu, posebnu scenografiju, vrhunsku tehniku... Možete li nam otkriti neke detalje i da li će u tome pogledu sve biti isto u Sarajevu, Banjaluci i Tuzli?
GIBONNI: Ne. Ista ekipa, isti brod, ista želja, ali su dvorane različite. Ako je dvorana veća ona ti omogućava da imaš led ekrane, zavjesu veću, ako je dvorana manja onda ti ona diktira šta sve možeš da uneseš.
NN: Nikad ne promovirate goste koji nastupaju na Vašim koncertima. Zbog čega?
GIBONNI: Pa, nije etično to raditi. Meni smeta kad sam gost nekom od kolega, a on stavi veliki poster s mojom slikom. To mi izgleda kao da privlače publiku i obećavaju da ću napraviti ko zna što, a ja pjevam dvije ili jednu pjesmu i onda ispadne to nemoralno jer je jedan dio publike došao privučen reklamom da me čuje duže, a ja ne smijem ostati na pozornici duže nego što me moj domaćin planira jer ne bi bilo pristojno. Zbog toga i ne želim govoriti ko su moji gosti. Dogodi mi se da se osjećam kao da ste zvali ljude na večeru u moje ime, a ja im dao sendviče.
NN: Zašto Vaši fanovi moraju čekati u prosjeku tri godine da ih počastite novim pjesmama?
GIBONNI: Zato što ja nisam genije. Da sam genije, ja bih sad sjeo i napisao pjesmu, a ja to ne znam. Sjednem i pišem i do onoga što prezentiram publici ne mogu doći preko noći.
NN: Kazali ste da se ne vraćate na stare provjerene pjesme bez obzira što su one bile veoma uspješne i što su hitovi.
GIBONNI: Ne pišem nove "Cesarice", nove "Tempere". To ne pišem nikad. Zbog toga teško dođem do toga da napišem pjesmu. Na primjer, teško napišem pjesmu "Oprosti", ali se poslije toga više nikad ne ponavljam jer znam da bi ponavljanje bilo samo blijeda kopija onoga što sam već napisao, nego moram tražiti dalje. To ti je kao kad muha traži prolaz kroz prozor, a ne može da ga nađe.
NN: "Tolerancu" ste najavili singlom "Žeđam", pa su Vas onda novinari stalno pitali: "Čega ste Vi to žedni?", a Vi ste na jednom mjestu kazali:"Ljubavi". Da li se nešto od tada promijenilo i da li ste žeđ zatomili?
GIBONNI: Nije se ništa promijenilo. Kad mislim na ljubav, ne mislim samo na ljubav muškarca i žene, nego mislim općenito da bi ljudi trebalo da budu bolji jedni prema drugima. Ne pričam to mehanički, nego stvarno mislim to. Svijet je jedna pretrpana kuhinja, garderoba sa sedam milijardi ljudi i tako smo svi različiti, a tako svi isti. Težim za tim da ljudi jedni prema drugima budu dobri, jer ako nismo onda počinju veliki problemi.
NN: Vaš album "Toleranca" proglašen je u Hrvatskoj i Sloveniji najprodavanijim albumom u prošloj godini, a na 17. ste mjestu po pojavljivanju u novinama. Šta to za Vas kao muzičara znači?
GIBONNI: To nije priča o meni, to je priča o mojoj publici. Moja publika zna kad izađe moj album i ona mi vjeruje da je to dobro i da sam se ja potrudio i oni mene podržavaju. Osjećam veliku zahvalnost što je to tako, jer imam fantastičan osjećaj nezavisnosti. Svi smo od krvi i mesa sa svim svojim manama i vrlinama. Zna se desiti da dođe neki novi urednik na neku radio i TV stanicu ili novinama i iz čista mira smatra da meni tu nije mjesto. Često sam to doživljavao, ali sam uvijek u tišini preživljavao odluke da me se skine s programa, da budem marginiziran i kad vidim zašto stojim na nogama - stojim isključivo radi moje publike. Da sam bio toliko ovisan o milosti i nemilosti medija, davno bih završio karijeru.
NN: Smatrate li da javnim osobama Internet i društvene mreže na njemu pomažu u karijeri?
GIBONNI: Spadam u kategoriju ljudi koji ima nekoliko pjesama koje imaju preko dva miliona posjeta, ali mislim da je Internet medij koji će najviše maziti provokaciju. To možete procijeniti po tome koliko ljudi je išlo pogledati Lejdi Gagu, a koliko "U2", i taj raskorak ti pokazuje da je Internet medij koji je više na strani incidenta nego na strani sadržaja. Tako ga ja ne želim veličati, kao da smo našli izgubljeno blago. Ne bih ja to tako gledao. Mislim da je Internet jedan veliki Hajd park u kojem možeš sve reći i poreći, ali ipak će on raditi najviše za ljude kao što su Lejdi Gaga, Madona... Mislim da će biti od veće pomoći njima, nego Đorđu Balaševiću, meni...
NN: Koliko se, po Vašem mišljenju, stanje u diskografiji promijenilo u proteklih 20 godina koliko se Vi bavite muzikom i da li je danas muzičaru teže snimiti i producirati album nego prije?
GIBONNI: Diskografija se praktički raspala i nema više podrške. Nešto što je bilo masovno pretvorilo se u rijetkost i rijetki su ljudi koji poznaju i uvažavaju diskografiju. To ti je kao da su nekad davno svi pili vino i neku brlju, a sad su došli do toga da ljudi koji još konzumiraju CD zaista oni kojima je do toga stalo i rijetki su.
NN: Vratimo se na Vaš nastup u Banjaluci, koji će biti prvi. Šta Vi očekujete od banjalučke publike, a šta ona može da očekuje od Vas?
GIBONNI: Banjaluka treba od mene da očekuje mnogo. Moram dati sve od sebe jer toliko dobro sam upoznao banjalučku publiku koja je dolazila na moje nastupe po Slavoniji i oni zaslužuju najbolje od mene. To je moja publika, kod mene nema velikih iznenađenja jer moja publika je ista kao ja. Oni vole moje teme, moju muziku, moje pjesme.
NN: Kako komentirate najezdu rialiti šoua u regionu i da li biste učestvovali u nekom od njih?
GIBONNI: Meni su dobri šoui u kojima se traži zvijezda, pjevač, pjevačica. To je OK. O takvim rialiti šouima mislim pozitivno, a o onim tipa "Velikog brata" ili "Farme", to je loše. Tolerantan sam čovjek i ne sudim o mojim kolegama koje pristaju na takve rialiti šoue. Očito Balaševiću, meni i Dinu iz "Letu štuke" to ne treba. Mi pišemo dobre pjesme, a to ljudi žele slušati. Nije se svako rodio kao Bob Dilan, neko se rodi sa žličicom talenta ili u krivom zanimanju. Možda ti je Bog dao da budeš odlična medicinska sestra, a hoćeš na silu biti pjevačica.
NN: Priča se i o Vašem prvom koncertu u Beogradu. Kada će se to desiti?
GIBONNI: Nemam dogovor. Ima nekoliko tih menadžera koji idu okolo i pričaju, a sa mnom ne pregovaraju. To ne mogu shvatiti ozbiljno. Nikad se nije dogodilo da je neko došao i sa mnom razgovarao ozbiljno.
NN: Kažete da ne slušate pop muziku jer Vi je stvarate. Da li onda slušate drugu vrstu muzike i postoje li neki muzičari u regionu koje biste izdvojili?
GIBONNI: Izdvojit ću odmah "Letu štuke". Izvrsni su, rep scena je odlična i splitska, i zagrebačka, i bosanskohercegovačka, "Dubioza kolektiv" je odličan. To je nešto što ja ne znam napraviti, pa se mogu veseliti tome skroz iskreno i čisto. A da mi kažeš daćemo ti zlatnu medalju da napišeš takvu pjesmu, ja bih rekao da ne znam. Divim se onome što ne znam sam, divim se majstoru koji dođe u moj stan i napravi nešto u drvetu.
NN: Kad smo kod kuće i majstora, volite li kućanske poslove i obavljate li ih?
GIBONNI: Ne baš. Radim ponekad zato što želim biti dobar primjer djeci.
NN: Da li ste popustljiv otac?
GIBONNI: Nažalost, često jesam. Znam da bih morao da očeličim djecu. Sve to znam u teoriji, ali je u praksi naprosto neizvodivo. Oni to koriste jer sam premalo s njima i ne mogu ta dva dana što sam s njima da budem šinter.
NN: Šta je, po Vama, dobar recept za uspješan brak?
GIBONNI: Važno je sve ono što se dešava prije braka, da se ljudi dobro upoznaju. Važna je strast, da se to ne pretvori u ugovor između dvoje ljudi. To se ne može održati. Mora biti strast, ljudi se moraju fizički voljeti, a ispod te fizičke ljubavi mora biti jedno veliko prijateljstvo. Da ga razumiješ što je nekad lud što šuti i dobro je da muškarac može razumjeti ženske mušice i fiks ideje.
NN: Kažu da uopće nemate internet adresu. Kada ćete je otvoriti?
GIBONNI: Nemam e-mail adresu. I ne mislim je skoro otvoriti. Nije mi potrebna, dovoljan mi je mobitel.
Kalendar
10. februara koncert u Sarajevu
14. februara koncert u Banjaluci
26. februara koncert u Tuzli
Zaobilazim politiku
NN: Krajem prošle godine prvi put ste nastupili u Srbiji. Mediji su se, nakon Vaše objave da ćete održati koncert u Subotici, raspisali o tome kako ste nekada govorili da nećete svirati u Srbiji, a ipak ste to učinili, a najavljuje se i Vaš koncert u Beogradu. Zbog čega ste promijenili mišljenje?
GIBONNI: Uvijek su mi se stvari stavljale u usta. Veliki broj medija ne može uopće tvoju rečenicu pravilno prenositi, moraju je izokrenuti jer im nije dovoljno šokantno. Moja priča je uvijek bila ista i ja želim zaobići politiku. Ne zaobilazim ljude, nego politiku. U nekim trenucima nisam mogao ići svirati u neke gradove iz razloga što je to nosilo sa sobom neka pitanja na koje ja odgovore nemam. Nisam želio da me politika plati i da me politika zove. Čekao sam vrijeme kad će muzika biti stvar između publike i mene. Nisam se dao izmanipulirati. Koji put me jesu izmanipulirali jer su pametniji od mene, ali uglavnom se nisam dao. I to je vrijeme došlo sad. Nikad u životu nisam rekao "ja neću", samo sam želio da to ne bude politički, nego umjetnički čin.