"Glazgov kolac" je banjalučki pank-rok bend, koji je sudeći po sjećanju Ljubiše Ćetojevića, bubnjara benda, nastao 2003. godine i do sada, za pravo čudo, nije mijenjao postavu.
Ovaj pankerski četverac "vesla" u sastavu: Marko Ćulibrk, gitarista, Dejan Vranić, bas gitarista, Ljubiša Ćetojević, bubnjar, i Siniša Toholj, vokal.
U njihovom zvuku osjetan je uticaj bendova "Cock Sparrer", "Peter and the Test Tube Babies", "Anti-Nowhere League", "The Blitz, "The Business", "Infa Riot", "The Blood", "The Ramones" i "The Dead Kennedys". Ovi momci se na ironičan i satiričan način u tekstovima svojih pjesama obračunavaju s aktuelnim društvenim problemima. O tome šta znači "Glazgov kolac", kakva je scena u gradu, današnjem establišmentu, o tematici njihovih tekstova, te o najsmješnijem nastupu razgovarali smo s Ljubišom Ćetojevićem, bubnjarom benda.
NN: Kada ste birali naziv benda, kojim riječima ste se igrali?
ĆETOJEVIĆ: Naziv benda nastao je kao klasična igra riječi od sintagme "glogov kolac". Svi znamo šta je to. Vranić i Toholj vole fudbal, pa su ovoj sintagmi oduzeli "glogov" i dodali "Glazgov", jer veoma vole fudbal, a Putak i ja smo operisani od njega. Njima je pao na pamet naziv Fudbalskog kluba Glasgow Rangers... Bilo je to kao i sve drugo što radimo, dakle, "posprdljivo" i dobro nam je zvučalo.
NN: Akcenat ste stavili na tekstove, kao i većina bendova ovog pravca.
ĆETOJEVIĆ: Tako je. Na primjer, "(S)provod" je pjesma koja govori o nedostatku odgovarajućih mjesta za izlazak. Oni koji ne žele da trpe neko zaglupljivanje, koje se dešava u većini kafana, moraju da traže sebi neku drugu varijantu, što obično završava odlaskom u neki park, na neku klupu... To je malo pogubno kad se uzme u obzir da to rade i ljudi od 25 ili 35 godina. "Vladina mašina" govori o negativnim psihološkim aspektima koje uzrokuje loš rad establišmenta, neko nakaradno vođenje države u kojem na kraju čovjek sam sebe gubi i nije više siguran da li je on za nešto odgovoran, ima stalno neki osjećaj da mu je neko nešto kriv, a nije svjestan da to dolazi s nekog vrha i da on nema nikakvog uticaja. "Satan Krajiški" je šaljiva pjesmica koja priča o namnožavanju nekih poklonika satanizma. Nama je bilo interesantno kako je moguće da ljudi gube vrijeme na to, ne što ga gube na vjerovanje u nešto što ne vide, nego što gube vrijeme na vjerovanje u neko zlo koje ne vide. To je još gore.
NN: Možda vide zlo u "vladinoj mašini"?
ĆETOJEVIĆ: Onda je trebalo drugačije da se izraze. Zanimljivo je da i oni možda jesu protiv "vladine mašine", ali opet na nas nisu ostavili neki pozitivan utisak.
NN: Po ovome se vidi da su vam tekstovi uglavnom socijalne prirode. Bavite li se temama kao što je ljubav?
ĆETOJEVIĆ: Čekaj da razmislim. Nemamo ljubavnih pjesama, imamo neke zabavne tekstove tipa "hajde da se zabavljamo", "hajde da plešemo". Imamo jedan takav tekst. To nam dođe kao neka himna. Zove se "Having fun". Možeš misliti, kakvog li paradoksa?
NN: Na vašim svirkama uvijek je dobra atmosfera, ljudi su u pokretu, skaču, luduju... Gdje je bilo nezaboravno?
ĆETOJEVIĆ: Svirali smo jednom u Doboju, ako se dobro sjećam, u klubu "Rupa", koji nije podsjećao na rupu, sve je tu bilo "ispeglano", sređeno, "fensi"... U taj klub su došle neke "tetkice i teče", tako da nas je to iznenadilo. Oni su se za pravo čudo najbolje zabavili na toj svirci, to je ispalo kao neka igranka. Nama je drago kad se ljudi dobro zabave uz nas, jer ne želimo da pravimo mračnu atmosferu, mi nismo "agresivni" pankeri, ali nismo ni nametljivi šaljivdžije, mi samo volimo svirkati i volimo biti ironično "posprdljivi".
NN: Još uvijek ste demo bend. Planirate li izaći iz anonimnosti?
ĆETOJEVIĆ: Slali smo demo snimke na prvi "Nektar Demofest" i tu su nas izignorisali, a na ovaj drugi nismo ni poslali, jer nam to nije nešto bilo bitno. Imali smo neki kreativni zanos. Bilo je ono "Demofest", nema veze, to je opštenarodno veselje... Imamo urađenih 69-14 pjesama, taman za jedan album. E, sad to treba snimiti. Nismo mi ljudi koji silno žele biti popularni. Ne želimo da se provlačimo po ovim današnjim medijima, jer su današnji mediji površni, a nama se to ne sviđa. Vjerujemo u to da, ukoliko radiš najbolje što možeš, da će to na kraju stići do pravog cilja, a cilj naše muzike je da ostavimo trag i uticaj na ljude koji zaista razumiju muziku koju mi sviramo.