"Svi smo u razdoblju kada si mator za rokenrol, a premlad da rikneš", počinje svoju ispovijest za "Nezavisne novine" Goran Bare, frontmen nekadašnje ultrapopularne rok grupe "Majke" i današnji muzički "soler". Dok telefonski razgovaramo, objašnjava da stavlja omekšivač u vešmašinu, jer živi sam u svom stančiću u kojem obavlja sve kućanske poslove. Malo je neobično u toj situaciji zamisliti čovjeka koji je već više od dvije decenije jedan od istorijskih punktova ovdašnje r'n'r scene.
`Ma, ja sam zadovoljan, dobro zarađujem, fino živim! Imam svoj stančić, bez obzira na to što sam i dalje podstanar, orgulje, nekoliko gitara, stereo koji je toliko jak da bi mogao srušiti zgradu. Ležim i gledam samostalni koncert Kita Ričardsa iz '93. i to je to`, priča Bare.
Nestašni muzičar, koji je sa vinkovačkog asfalta u uzburkane muzičke vode zaplovio još kao klinac, osnovac, prve je bendove počeo okupljati sa 12 godina, da bi kultni sastav `Majke`, pod njegovom palicom, zaživio pred kraj, sada već davne, 1984. godine.
`Ja sam već kao formiran ovisnik okupio grupu, znači nije to bilo kao postao sam popularan, pa sam se usljed tereta slave okrenuo drogama. Nedeljko i ja smo se drogirali i još nam je samo falio rokenrol sastav da bi slika bila potpuna. Bilo je teško 'pohvatati' po malom mjestu kao što su Vinkovici ljude koji nešto znaju s instrumentima, pa je to išlo malo teže. Ipak, nama je bilo najvažnije da sviramo`, prisjeća se Goran Bare.
Dodaje da su, iako uopšte nisu mogli ni zamisliti da će ikada izdati ploču, `Majke` ubrzo postale dosta popularne među `škvadrom` koja je voljela r'n'r, ali i da se sjeća kako je bio jako uzbuđen kada je prvi put čuo svoj glas na radiju.
`Mislio sam da sa mnom nešto nije u redu, da haluciniram`, dodaje.
Rad grupe `Majke`, koja je ubrzo poprimila status rok atrakcije, u stopu je pratilo i Baretovo rano koketiranje s teškim drogama. Nekoliko bezuspješnih odvikavanja od droge i alkohola upotpunjavale su period od narednih petnaestak godina, koji je ujedno bio ispunjen i vrlo uspješnim albumima `Razum i bezumlje` iz 1990. i `Razdor` 1992. godine.
`Majke` do sada nikada nisu dale svoj maksimum, na koncertima da, ali na albumima nikad! Uvijek su to bili neki poluproizvodi`, kaže Bare.
Priča da su ga, prije nekoliko decenija, r'n'r `zadojili` `Rolling Stonesi`, ali da nikada u životu nije bio na njihovom koncertu, niti da to želi. `Oni su bili slika i zvuk onoga što me privuklo rokenrolu`, priča, `ali su se kasnije pretvorili u nešto grozno. Međutim, jako mi se sviđa samostalni rad Kita Ričardsa, tog zvuka mi nikada nije dosta`, dodaje.
Poslije raspada `Majki` i saradnje s profesionalnim muzičarima, okupljenim pod nazivom `Plaćenici`, Bare se polako, ali sigurno, okrenuo samostalnom radu. Početak milenijuma bio je i prekretnica u njegovom životu, uspješno se `skinuo` sa droga i alkohola i do danas je, kako kaže, čist, uz terapiju od deset metadona dnevno.
`Moj život i moja prošlost su toliko puni i teški, kao Kineski zid na koji se lagano mogu osloniti. Devedeset osme sam po ko zna koji put dodirnuo samo dno i tada sam odlučio da ću prestati sa drogama i alkoholom. Možda zvuči pomalo patetično, ali na svijetu nema ničega goreg od ovisnosti. Ne biti ovisan o bilo čemu, o pašteti, ovisnost je opasna grozota`, priča.
Od 2002. više ne radi sa `Plaćenicima`, a u samostalnom radu se okreće, izraženije nego ranije, bluzu, koji je oduvijek bio njegova muzička okosnica.
`Godine 1989. gledam TV, izlazi čiča Vili Dikson na štakama, jedna noga mu u gipsu, krvave oči, samo je stajao i zapjevao 'Ja sam bluz' (I am the Blues), pjesmu koju je veoma mnogo izvodio i Madi Voters. Tad sam shvatio da je sve drugo cirkuska predstava. Čiča je bio tako uvjerljiv. Istina pali... On je samo stajao, ali to njegovo stajanje je više vrijedjelo nego sve kočoperenje, urlanje, rezanje, udaranje flašama o glavu, paljenje i Igi Popa, i Elisa Kupera, i Artura Brauna`, priča.
Objašnjava da i danas pjeva bluz, jer ne zna pjevati ništa drugo i dodaje da smatra da je posljednji, samostalni album `Srce` iz 2006. godine njegov najbolji uradak ikad.
`To je prvi album koji sam napravio čist, bez ičega, droga, akohola. Imao sam kontrolu nad sobom, nad muzikom koju sviram, ali isto tako mislim da će moj sljedeći album biti jako opaka stvar`, objašnjava Bare.
Posljednji album je najavio spotom za pjesmu `Nitko ne može sam`, u kojem se pojavljuje kao sveštenik. Savršeno, neodoljivio hrabro i odvažno! Takav je nastup najavio i večeras na `Ex-Yu Rocks!` festivalu u Krupi na Vrbasu, jer kako poručuje i u jednoj pjesmi sa posljednjeg albuma, on profesionalno svira rokenrol na Balkanu!
Suze sina razmetnoga
Baretov veliki hit `Put ka sreći`, koji je postao himna mnogih, pjeva se i po crkvama u Hrvatskoj.
`Čujem da i Oliver Dragojević pjeva 'Put ka sreći'. Ma, baš me briga, nek pjeva moje pjesme ko hoće, u crkvi, na ulici, gdje god`, priča Bare i dodaje da u Hrvatskoj sve više blijedi njegova `mračna` strana, a da sve više izranja slika o njemu kao normalnom čovjeku koji je proživio mnogo toga.