Na banjalučkoj muzičkoj sceni već gotovo 15 godina prisutni su momci okupljeni u bend "Gray". Prepoznatljivi po izuzetno pozitivnoj atmosferi koju proizvode na svojim svirkama, opušteni i zaljubljeni u ono što rade, nekada su bili "bend u punom sastavu", i, mada se već dugo pojavljuju kao "trojka" ili čak "dvojka", na publiku konstantno prenose izrazitu količinu pozitivne energije.
Nikola Kević (vokal, gitara), Goran Božić (bas), Igor Lojić, a kasnije Dejan Milić (bubanj) i Aleksandar Trkulja (gitara) okupili su se zvanično 1993. u bend nazvan `Gray` i te iste godine osvojili prvo mjesto na gitarijadi. Tako je počela njihova priča.
`Nije to neka spektakularna priča o našem veličanstvenom usponu ili ko zna šta. Mi smo sasvim normalni i umjereni ljudi koji vole muziku, poznaju kvalitet i, što je najvažnije, uživaju u onome što rade. Generalni problem u gradu je taj da se svi, ne samo u muzici, već generalno, prodaju za nešto što u stvari nisu. Mnogo je kojekakvih kvaziumjetnika, zadivljenih samim sobom, kojima suštinu njihovog posla predstavljaju oni sami, a ne posao po sebi i uživanje u tom istom poslu. Mi definitivno nismo u toj priči`, kaže Aleksandar Trkulja.
Po njegovim riječima, upravo neopterećenost izmišljenom i umišljenom slavom i jeste ključ uspjeha benda.
`U prelazu iz 1996. na 1997. bend u svom punom sastavu je rasformiran i u njemu smo ostali Keva i ja, a kao pojačanje smo dobili Stiva. I evo, već godinama, iz prostog razloga što ne želimo da živimo na staroj slavi, mi se ne predstavljamo kao 'Gray'. A eto, gdje god da sviramo, sami organizatori i vlasnici klubova, na plakate ispisuju ime benda. I sad, kad je od 'Graya' ostala samo njegova baza, to jest Keva i ja, ime nije promijenjeno. Publika je jednostavno navikla tako. Uostalom, kako se zovemo najmanje je bitno. Bitno je da smo mi zadovoljni publikom i publika nama. A mi smo prezadovoljni. Da smo birali publiku, ne bismo bolje odabrali. To je sve fin, kulturan svijet koji uživa u dobroj svirci, bez incidenata, agresije ili mnogih drugih ružnih pojava do kojih nerijetko dolazi na živim svirkama. U zadnje vrijeme svirali smo u klubovima 'Mone', 'Dionis', 'Barselona' i 'Irish Pub' i prezadovoljni smo. A ne bi trebalo zanemariti ni činjenicu da smo vrlo zadovoljni saradnjom s vlasnicima mjesta na kojima sviramo. Imamo sreću da uspijevamo ostvariti fantastične odnose s njima`, kazao je on.
Na prvi pogled, čini se da su momci zadovoljni situacijom takvom kakva jeste i da nemaju neke dalje planove. Pa ipak, još 1995. godine, `Gray` završava svoj prvi, nikad objavljeni album.
`Za ono vrijeme definitivno je to bio album ispred vremena. Možda se čak ni do danas nije pojavio bolji autorski rad na ovim prostorima. Keva je sjajan autor, pravi fantastične tekstove, ja to opet sve na svoj način gitarski pakujem, tako da smo imali stvarno kvalitetan materijal. Smislom je, i muzički i tekstualno, album podsjećao možda najviše na EKV, dakle, bila je to neka naša kritika stvari koje su nam u to vrijeme smetale, upakovana u jedan pitki zvuk. Dogodio se, međutim, jedan peh tehničke prirode i sve je stalo. Album nikada nije objavljen. Kasnije je Stiv samostalno napravio album 'Romantic`, a i ja sam pripremio sam svoj album s instrumentalnim kompozicijama, ali nikad ništa od toga nismo izdali`, priča Trkulja.
U vremenu kada tako mnogo muzičara izdaje albume, snima spotove, pojavljuje se u svim mogućim medijima, čini se da ležerni, opušteni Grayovci možda najviše liče na neki putokaz na kome piše: `Realnost`.
`Mi se jednostavno ne zanosimo. Sviramo isključivo što nam odgovara, bez foliranja, bez ičeg vještačkog. I ono što je veoma bitno, poštujemo se međusobno. Osim toga, ni po koju cijenu ne želimo da postanemo jedan od onih bendova koji, poput stare pruge, gradske vlasti ne mogu da uklone, jer je neka vrsta spomenika, a ta pruga svima smeta. Ima takvih bendova koji postoje jer su, eto, već postali jedan od simbola grada, a pritom od njih nekakve koristi u umjetničkom smislu teško da ima. To definitivno ne želimo da budemo. Keva i ja zajedno sviramo od 1989. godine, kroz kasnije formirani 'Gray' prošlo je mnogo muzičara, od pokojnog Igora koji je nastradao tokom rata, preko nekih drugih ljudi, sve do perioda kad je s nama svirao violinista Boris Miljić, i na kraju smo opet nas dvojica tu. A to je bitno. Duh benda i dalje živi. Sve ostalo dolazi samo po sebi`, poručuje Aleksandar za kraj.