Svojim nedavnim nastupom na mirovnom festivalu u Ženevi boj bend "UTN1", skraćeno od "Unknown to No-one", privukao je pažnju svjetske javnosti i ostvario instant popularnost na muzičkoj sceni.
Još jedan boj bend kao pojava i nije toliko zanimljiv, ali kad taj boj bend dolazi iz Iraka onda je interesovanje publike neminovno. Komešanje djevojaka, ali i smijeh i nevjerica najčešće su reakcije publike na njihovim nastupima. Irački boj bend "UTN1" glavna je tema svjetskih medija posljednjih sedmica.
Prošlo je mnogo vremena od početaka benda u Bagdadu, u zadnjoj deceniji vladavine Sadama Huseina.
Art i Šant, obojica jermenski hrišćani, osnovali su grupu 1999. godine. U to vrijeme obojica su bili na odsluženju vojnog roka. Šant, koji je bio tenkista, zadužen je za plesne koreografije benda. Art je pisao stihove dok je bio u pješadiji. Oni su u iračkoj štampi stavili oglas za ostale članove benda.
Hasan, Aklad i Nadim su šiitski muslimani. Religijska podjela ne znači ništa članovima "UTN1", svi oni sebe prije svega smatraju Iračanima, a zajednička im je ljubav prema muzici.
Prema uzoru na "Take That" i "Backstreet Boys" započeli su pisati i komponovati pjesme na engleskom jeziku.
"Hey Girl" bio je njihov prvi hit. Haos koji je uslijedio nakon američkog ulaska u Irak 2003. godine izmicao je kontroli. Nije bilo struje i "UTN1" vježbali su u napuštenom folksvagen kombiju, a morali su da budu u kući poslije policijskog sata u 11 sati uveče.
Narednih mjeseci Bagdad je postajao sve opasniji. Vlasnik muzičke prodavnice i prvi menadžer "UTN1" je nastradao. Bio je prevodilac američke novinarke s kojom je kidnapovan i ubijen.
Kada je u Iraku eskaliralo nasilje 2004. godine, članovi benda "UTN1" znali su da su kao pop pioniri u ratnoj zoni privlačili opasnost. Znali su da moraju otići na bezbjednije mjesto i 2005. godine stigli su u Jordan da sačekaju vize za Veliku Britaniju, gdje im je obećana muzička karijera u Birmingemu.
Kao mnogi drugi umjetnici, bili su prisiljeni da odaju počast bivšem predsjedniku Sadamu Huseinu ako su željeli da se njihove pjesme slušaju na radio-stanicama. Njihova specijalno komponovana pjesma "Man of Glory" danas im je sramotna.
"Blagosloven čovjek koji osvjetljava naše dane. Sijajući kroz vrijeme, tvoje svjetlo nikada ne prestaje. Ti si odgovor za sve naše nade i snove. Dugo nam živio, dragi Sadame", riječi su njihove rođendanske pjesme.
Danas oni žive u glavnom gradu Libana Bejrutu, gdje imaju umjetničke vize i pristup muzičkim studijima. Slobodni su da pjevaju šta god žele i imaju dva hita na arapskom jeziku.
Ali kao mnogi Iračani u egzilu i oni su zabrinuti za rodbinu i prijatelje u domovini. Članovi benda znaju da su u Libanu samo gosti i sanjaju o povratku. Nadimu nedostaju prijatelji koji su rasuti širom svijeta, Šant brine o svojoj porodici, Hasan želi da otvori vlastiti muzički studio, a Artu nedostaju hrana, rijeka i miris ulica poslije kiše. Uprkos svemu Irak je divna zemlja, bilo je dobrih i loših vremena, slažu se svi i sjećaju se lijepih uspomena. Nadaju se velikom koncertu u centru Bagdagda jednog dana.