Ivan Katić Džon pjevač je grupe M.O.R.T., koja je 2013. godine pobijedila na "Demofestu", a koja je deset godina poslije bila jedan od revijalnih izvođača 12. izdanja festivala demo bendova.
Bend je nastupio prvog dana festivala, koji je održan od 20. do 22. jula na tvrđavi Kastel. Svirka je počela u 2.30, a završila u četiri ujutru, nekoliko časova prije početka radnog dana. To nije bio razlog da banjalučka publika u pristojnom broju ne isprati M.O.R.T. i pogleda koliko se ova grupa razvila od njihovog posljednjeg nastupa na Kastelu. A razvila se mnogo. Iza njih je pet studijskih albuma. Pjesme sa posljednjeg objavljenog pod nazivom "Samo hrabro i bezveze" zvuče žešće i brže od onih sa prethodnih albuma. Bend je usviran, a i dalje svjež. Energija koju su pokazali na bini, a i ona povratnička iz publike, još jednom je pokazala da je M.O.R.T. najveće otkriće u istoriji "Demofesta" i da je Banjaluka druga kuća ovoj grupi. Upravo o tome, ali i o novom albumu i muzici generalno Katić je tokom boravka na "Demofestu" govorio za "Nezavisne".
NN: Prije četiri mjeseca objavili ste album "Samo hrabro i bezveze", koji je kritika ocijenila kao vaš najbrži i najbjesniji, u pozitivnom smislu te riječi. Koliko ste zadovoljni reakcijama?
KATIĆ: Reakcijama sam krajnje nezadovoljan, jer kao panker ne volim pohvale. To je od prvog albuma moja boljka, svi nas hvale. Niko nije rekao ovo je grozno, a kada kažu da je grozno, onda znaš da si na pravom putu.
NN: Dakle, ne napreduje se uz pohvale, nego uz kritiku?
KATIĆ: Kritika je dobrodošla. Jednoglasne pohvale za jednog pankera mogu značiti da nešto ne radi u redu, ali očito ljudima fali takve vrste muzike, koje je sve manje, pa im je dobro i ovo što mi sviramo. Nema puno bendova, bar na ovoj razini gdje smo mi. Evo i "Hladno pivo" je prestalo svirati. Malo nas je, što je loše. Zadovoljan sam, za*ebavam se, samo bih volio da nam se pridruži još ljudi i još bendova, da nas je više na sceni.
NN: Skoro ste objavili spot za pjesmu "Mamuran". Koliko su spotovi važni za pankere?
KATIĆ: Ako ćeš pratiti vremena, video je jedna od važnijih stvari. Današnja omladina ne kupuje albume, ne čita tekstove. Većinom su vizualni tipovi.
NN: Ne znaju šta je A, a šta B strana kasete?
KATIĆ: Pa da, a mi smo ostali još uvijek u tom formatu izdavanja albuma, a ne singlova. Ljudi danas rade album kao kompilaciju singlova, a mi to radimo obratno. Radiš album, pa sa njega vadiš singlove. To je već lagano i zastarjelo. U tom pogledu je video jako važan. Prije će se pjesma vidjeti, uvući u uši ljudi. Bez videa je drukčije, iako je to meni najteži dio posla, kad moram ići snimiti spot. To nisu naše ideje, to su ideje ljudi koji se bave tim. Mi smo samo glumci u spotovima. Mi se bavimo muzikom, a ne videom.
NN: Da li je mamurluk sastavni dio panka i koliko je gori s godinama?
KATIĆ: Puno je gori s godinama. Prije si mogao piti svaki dan i sutra budeš dobar. Sad kad se opijem, nema me nigdje tri dana.
NN: To je i jedna od poruka pjesme "Mamuran"?
KATIĆ: Gledaj, sve je stvar mjere. Ja ne vjerujem ljudima koji su trezvenjaci, teško ćeš ih opustiti, manje su iskreni. Opet ne valja dopustiti ni da te alkohol pojede. Što kaže naš basista, mi smo pijanci, a ne alkoholičari. Nije isto. Mi pijemo zato što hoćemo, a ne zato što moramo.
NN: Album je najavljen singlom "Imam sve". Koliko smo u savremenom svijetu zavisni od ljudi koji "imaju sve", a koji nas gledaju preko malih i velikih ekrana?
KATIĆ: To si dobro pitao, jer je ta pjesma trebalo u mojoj glavi da bude rok opera. Na kraju smo je uradili u nekom drugom ključu. To "imam sve" zapravo govore svećenik, bankar i diler droge. Kad si u nevolji, takvi ljudi poručuju dođi do mene, ja imam sve što tebi treba. Ljudi upadaju u kredite, u vjeru i u drogu iz nevolje i sve su to nadomjesti za život.
NN: Još jedna pjesma sa novog albuma koja mi je jako interesantna zove se "Svijet se sužava". Svjedoci smo posljednjih godina pandemije, rata u Ukrajini i čega sve ne što sve više sužava svijet.
KATIĆ: Svijet je definitivno sužen, a zašto se sužava, vrlo je kompleksno pitanje. Mogao bih zvučati kao diletant kada bih odgovarao na to pitanje, ali krećući od seksualne revolucije koju su nam prodali i od feminizma, sve je otišlo u pogrešnom smjeru. Seksualna revolucija nije stvorena da ljude oslobodi, jer od nje imaš sve više neje*a, sve više ljudi koji ne mogu uspostaviti normalan kontakt sa suprotnim spolom, recimo. Feminizam je stvoren da porobi žene, da od njih stvori radnu snagu. Prije su bile zaštićenije. To je po mome skromnom mišljenju. Sad će feministice popi*diti, ali tako ja mislim. Dali su nam ekrane, imaš Aleksandrijsku knjižnicu u džepu, a ljudi te ekrane većinom koriste za pornjavu i mačke, tako da je svijet dosta sužen. Zatvoreni smo u naše male zatvore. Ljudi sve manje imaju neposredna iskustva sa ljudima. Svak je zvijezda za sebe na TikToku. Napravi šesnaest videa dnevno. Je*i mater, nađi sebi neki posao.
NN: Na kraju pjesme deklamujete tekst o osnovnim ljudskim pravima na slobodu, sigurnost i traganje za srećom.
KATIĆ: Da, to je deklaracija o ljudskim pravima. Ja se bojim da su ljudi zaboravili za šta su se naši preci borili. Mi smo u prošlosti ostvarili radnička i ljudska prava kojih danas nemamo. Ta prava su danas na papiru, a u praksi se olako zaboravlja da su unesena u osnove globalnog društva ili bar ovog zapadnog dijela. Ti ako šutiš, je*aće te. Ako se boriš, isto ćete je*ati, tako da je sve suženo. Treba ljude podsjetiti na neke stvari.
NN: Album ste snimali u Pavaroti studiju u Mostaru, za koji muzičari imaju samo riječi hvale. Koliko su za žanr koji svirate bitni dobri studijski uslovi?
KATIĆ: U Pavaroti studiju smo snimali sve albume. Taj studio je bitan zato što ima jedan ogromni analogni miks tejbl. Tako su snimali "Sex Pistols", "Maiden" i Bob Marli. Jeste da se danas snima digitalno, ali se provlači kroz analogno i obratno, kužiš. Znači, kada radiš sa tehničarima koji to znaju, sa ljudima koji su ušli u dušu tome, kao klaviru dobrom starom. Ne možeš takav zvuk napraviti na kompjuteru grafičkom karticom sam od sebe. To će zvučati, ali nije to to. Duša je analogna, a ne digitalna.
NN: Prije privremenog gašenja "Demofesta" sa grupom ZAA snimili ste himnu ovog festivala "Nikad ne odustajem". Gledali smo i vaš zajednički nastup prije pet-šest godina na "Demofestu". Koliko muzika, sudeći po ovoj pjesmi koja je motivaciona, ima motivacionu ulogu u životima ljudi?
KATIĆ: Muzika bi trebalo da bude motivaciona, ona je poticaj. Bar sam ja takav. Osjetljiv sam na zvuke više nego na vizualno. Znaš onaj osjećaj u prsima kada te muzika diže. To ćeš teže doživjeti na vizualnoj razini. Ne može nijedna slika napraviti da grmi kroz tebe, da osjećaš kako zajedno sa zvučnim valovima treperiš. Muzika je za mene najbolji vid umjetnosti.
NN: Kako komentarišete prelazak Sanje Vučić iz grupe ZAA u komercijalnije vode?
KATIĆ: Vidio sam da je postala "Uraganka". Ja to ne osuđujem. Ona zna najbolje gdje će da kupi svoj leb. Svako dobro i sreću joj želim.
NN: Mislite li ipak da je šteta što se band ZAA raspao?
KATIĆ: Mislim. Bio je to vrhunski bend sa vrhunskim muzičarima, koji imaju dušu i koji znaju kako. Šteta što nisu opstali.
NN: Skoro ste u jednoj emisiji komentarisali "Evroviziju". Jeste li gledali Sanjin nastup na "Evroviziji" prije koju godinu?
KATIĆ: Moram priznati da nisam. Ove godine sam slučajno pogledao "Evroviziju". Našao sam se u stanu kod prijatelja koji su gledali, pa sam pogledao i ja. Čak mi se i svidjelo nekoliko pjesama, ali na toj "Evroviziji" je godinama muzika sporedna stvar. Šta je mene oduševilo? Oduševila me Konstrakta lani. Za mene je ono stvarčina. Šteta što nije pobijedila, ali ne može onakva pjesma pobijediti, jer tu postoji neki mozak i neka ljudskost. Ostalo je sve, jeb*te, vatra i kič.
NN: Peca Popović je zapisao da se Konstrakta zapravo infiltrirala na najpopularniji festival da podmetne kvalitet, kako je i Balašević radio krajem sedamdesetih.
KATIĆ: Baš je bilo tako. To je pjesma sa sadržajem, ostalo je spektakl. Sve je manje sadržaja, a sve više spektakla.
NN: Dosta ste pričali o pobjedi na "Demofestu", ali moram i ja da pitam, kako ta pobjeda izgleda iz ove perspektive, deset godina kasnije?
KATIĆ: I dalje smo zahvalni. I dalje smo na istom putu, na kojem nam je u samom startu "Demofest" puno pomogao. Kad kažem puno, opet premalo govorim, jer ko zna kad bismo mi skupili 5.000 evra da snimimo album u pravom studiju. Možda nikad.
NN: U vezi s tim, koliko je značajan povratak "Demofesta"?
KATIĆ: Jako značajan, jer ovako nešto ne postoji. Ima dosta festivala, ali na ovakvoj razini ne. Tu se demo bend osjeti kao dio scene. Sjećam se kako su nas dočekali. Smjeste te u hotel, dobar hotel. Imaš svog domaćina koji je srdačan, kao što ovdje narod generalno je. Imaš vrhunsku produkciju, vrhunski zvuk. Neki od demo bendova prvi put tu sami sebe čuju, a da nije buka i nabijanje u nekoj garaži, tako da je to neprocjenjivo imati. Jednom kad to okusiš, to te učvrsti na putu i kažeš: Ja bih i dalje svirao. Nije svirka samo soba, garaža, kutija.
NN: Što se tiče festivala generalno, šta mislite o velikoj zastupljenosti žanrova na istima? Skoro mi je Kebra iz "Obojenog programa" pričao da se sve to pretvorilo u jedan veliki luna-park.
KATIĆ: Jeste, tu zna biti svega, veliki je bućkuriš, ali u svakom žanru valjda ima nešto sadržajno, nije sve ku*va i kalašnjikov. Ja vjerujem, iako ne znam, nisam slušao, da i u tom trepu ima neko s mozgom, ali ljudi lakše i brže reagiraju na si*e i na nasilje nego na poeziju, na Jesenjina. To je šteta.
