U najezdi izlizanih pop i hip-hop kopija MTV zvijezda, kada su se nekadašnji nosioci alternativne scene na našim prostorima već pomalo zamorili, rijetko izroni neki bend koji nosi nešto novo, nešto lično i jedinstveno. "Goribor" je upravo takav bend.
Po mnogima najbolji debitantski bend na našim prostorima prošle godine, u stvari uopšte nije debitantski bend. Postoje već 12 godina, a tek prošle godine ostvarili su prodor na hrvatsku scenu, objavili fantastičan album, pokupili sve pohvale i publike i kritičara, i ostavili sve u čudu kako ih to do sad nismo čuli.
Neobična ekipa benda, od imigranta, berača kupusa u okolini Londona, koji "umesto velikog opasnog k... ima dušu crnca", preko vrsnog gitariste osuđenog na posao animatora na grčkim plažama, do laboratorijskog radnika kanadske korporacije koja u Boru eksploatiše rudu, momci nas svojom muzikom uvode u mračni svijet bluesa i trip-hopa.
Aleksandrovi tekstovi najiskrenije su ispovijesti njegovih iskrenih, bolnih i mračnih postnarkomanskih trauma, koje nikog neće ostaviti ravnodušnim, posebno ne one koji su taj pakao i sami prošli. U svom svojem crnilu oni iskreno govore o bjekstvu, ali ne bjekstvu od života, kao što drugi često pjevaju, već ka njemu. Razgovarali smo s Aleksandrom o bendu, njihovom prvom albumu, prošlosti, budućnosti...
NN: Postojite već toliko godina, još od 1996. izbacujete razna demo i live izdanja, a tek prošle godine ste izdali prvi pravi album. Šta je razlog tome? Neshvatanje izdavačkih kuća, vaša nezainteresovanost za nekom popularnošću ili nešto treće?
ST: Često nas to pitaju, mislim često u poslednje vreme. E, sad, da li ja nešto ne kapiram kako treba ili je u pitanju pošalica, ne znam. Na ovim prostorima, koliko znam, nikad nije bilo lako objaviti album ako ste niko i ništa ili ako nemate novaca i precizna poznanstva. Objavljivali smo za Franjića, pošto čovek ne traži ništa - i to je to. Onda se desila Pula, neki bitni ljudi su stali iza nas, uložili gomilu para, pre svega za naš stajling i rezultat je bio neminovan.
NN: Dolazite iz Srbije, a prve značajnije informacije o "Goriboru" dolaze od hrvatskih novinara. Tamo ste po mnogim magazinima proglašeni i za debitante godine (2007). Kako objašnjavate to da ste popularniji u tuđoj, a ne svojoj državi?
ST: Naše je da stvaramo, a ko i odakle reaguje, potpuno je nebitno. Pravi civilizacijski sukob nije na relaciji različitih religija, nafta - gas, Rusi - Ameri... bla, bla. Pravi sukob se odvija između ljudi koji osećaju, brinu, mare i ovih koji upražnjavaju sve suprotno od nabrojanog.
NN: U "St. Blues" spominješ život u inostranstvu i "kupus i celer". Znam da si u London otišao mlad. Kakav je bio život tamo i koliko je uticao na tebe, tvoju poeziju i uopšte razvoj benda?
ST: Da, tamo sam video-doživeo taj sistem razvijene demokratije, ili bolje rečeno praktični kapitalizam. Naravno da je to bolje od ovog ovde, nit' smrdi, nit' miriše situacije, ali sve se opet svodi na odgovor iz prethodnog pitanja. Tamo sam shvatio da ono što tražim i što mi treba nije u prodavnici i da je suština problema u meni, i generalno u ljudima. Da nisam bio u Londonu, ne bih znao da čovek može da se oseća bednije nego u Boru. To saznanje je dosta uticalo na moj način razmišljanja, pa računam i na sam bend. To mi je zauvek pokazalo da nije bitno gde sam, nego s kim sam.
NN: Izdao si dvije zbirke poezije. Smatraš li sebe pjesnikom ili muzičarom, praviš li razliku uopšte?
ST: Pišem i sviram i u tim trenucima to je jedno, muzika i tekst moraju da se dopunjuju kad je "Goribor" u pitanju, a ovo što se ne uglazbi, ode u knjigu, da se ne baca...
NN: Blues, trip-hop, elektronika - kako je nastao taj spoj, i šta je sljedeći korak? Planirate li svoju muziku dalje nadograđivati u elektronskom pravcu?
ST: Sve je otvoreno, nema ograničenja, sloboda u tom smislu mora da bude na prvom mestu... biće elektronike, akustike, šumova, fijuka... sve što legne...
NN: Na sajtu si napisao: "Namera mi je da problem u mojoj glavi postane i vaš" - uspijeva li "Goribor" da se približi publici na svirkama do te mjere, i misliš li da ljudi koji nisu proživjeli sve što si ti proživio mogu u potpunosti da razumiju tvoj blues?
ST: Izgleda da mogu, naravno ne svi, ali vremenom će oni odustati, neki novi će se pojaviti, neki zasititi... i tako to ide.
NN: Dolazite iz Bora, koji je prilično specifičan grad. Kakav je danas život u gradu koji je, kao rudarsko mjesto, svojevremeno bio ponos socijalističkog režima?
ST: Mi smo rođeni u Boru, odrastali tamo itd. Sve utiče na čoveka, a sad šta će ko sa tim dalje, to je pitanje za svakog ponaosob. Bila je varijanta da kad sam otišao potražim neki drugi identitet, nije mi uspelo i drago mi je što mogu da živim ne stideći se ko sam i odakle sam. Mislim da je to nešto najgore što čovek može da uradi sebi, da se ne prihvati.
NN: Koga biste izdvojili kao uzore koji su uticali na bend? Ne toliko u formi, koliko u pristupu muzici i načinu razmišljanja.
ST: Sve slobodnjake, sve one koji rade "svoju stvar" ne plašeći se... to se tako lako oseti i tu leži sva veličina
NN: Mnogi muzičari kriju ili bježe od svoje prošlosti. Ti o svojoj govoriš otvoreno bez ustručavanja. Ostaviš li malo svoje ličnosti i za sebe ili se potpuno daješ publici? Ima li nekih mračnih tajni koje nam nisi rekao?
ST: Ha, niko ne zna šta kažem sebi u bradu kad spustim slušalicu... o tome ću kad odem u neku vrstu penzije. Tad ćete tek videti s kim imate posla... A, što se problema tiče, ah, ja sam najbolji problemmejker samom sebi, niko drugi tu ne može da mi priđe..
NN: Koji su dalji planovi? Hoćemo li na drugi album čekati novih 11 godina?
ST: Ako bude dobar, vredi čekati...