Šansone neprolazne vrijednosti poput "Sve smo mogli mi", "Ima neka tajna veza", "Muzika je svirala", "Što te nema", ostaće zauvijek upisane u muzičku istoriju BiH zahvaljujući jedinstvenom i neponovljivom izvođenju najpoznatije bh. kantautorke Jadranke Stojaković.
Kantautorka, uz čije su nezaboravne balade odrastale generacije mladih, već se nekoliko mjeseci nalazi na liječenju u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju "Dr Miroslav Zotović" zbog teškog oboljenja moždanog neurona, prouzrokovanog povredom u Japanu prošle godine.
Iako njen oporavak teče polako, postoje određeni pomaci, tako da Stojakovićeva u posljednje vrijeme rado posjećuje kulturna dešavanja grada na Vrbasu.
Upravo na jednom takvom, promociji časopisa za književnost, kulturu i umjetnost "Putevi" u Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci RS, pojavila se prije nekoliko dana. Iako u invalidskim kolicima, vidno raspoložena i nasmijana nije krila zadovoljstvo što je dobila priliku da se pojavi među kulturnim i javnim radnicima Banjaluke. Momenat njenog pojavljivanja u NUB RS kod prisutnih je izazvao spontani aplauz, kojim su nagradili i njeno umjetničko stvaralaštvo, ali i to što je dugi niz godina bila kulturni ambasador naše države.
Još nisam mnogo toga shvatila kada je uređenje BiH u pitanju, kaže Stojakovićeva
"Ljudi koji su trenutno u mom okruženju, počevši od doktora do mojih prijatelja, maksimalno se trude da jednog dana stanem na svoje noge. Ponekad i siđem malo u Banjaluku, da se družimo, i mislim da ću to sve češće raditi", iskrena je Stojakovićeva.
Napominje da joj je posebno drago što joj je opet ukazana prilika da radi. Naime, Stojakovićeva je producent za umjetničku muziku na Radio-televiziji Republike Srpske (RTRS).
"Pored toga što sam anganžovana na RTRS, u Zavodu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju 'Dr Miroslav Zotović', gdje se liječim, imam i neke instrumente i računar, tako da mogu snimati muziku. Napravili su mi pravi radni prostor, tako da mi ovo moje liječenje ide mnogo lakše. Gdje god se pojavim, ljudi imaju razumijevanja i osjećam da sam im drag gost", dodaje Stojakovićeva.
Iskreno priznaje da je trenutno najsrećnija otkako je započela proces liječenja, jer, iako je svjesna da će njen oporavak trajati dugo, isto tako zna da je ljudi ovdje nisu prihvatili kao poluinvalida, već su joj dali i odgovoran posao, te dodaje da će se na neki način uz njeno liječenje i dosta toga pozitivnog desiti.
Stojakovićeva je živjela u Japanu od 1988. godine do aprila ove godine. U Zemlju izlazećeg sunca je otišla nakon spleta nevjerovatnih okolnosti. Za vrijeme održavanja Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine svakog dana je bila angažovana na platou ispred "Skenderije". Njena muzika se dopala jednom japanskom novinaru i on je kupio njenu ploču. Kada su pjesme Stojakovićeve čuli u Japanu, uslijedio je poziv da gostuje na internacionalnom festivalu, koji je organizovala njihova komunistička partija. Pošto su se njeni nastupi svidjeli japanskoj publici, uslijedilo je još nekoliko poziva za gostovanje, da bi konačno polovinom 1988. godine iz čuvene japanske "Tošibe" dobila pismo u kojem joj nude da snimi album u njihovoj produkciji i potpiše trogodišnji ugovor.
"Još nisam mnogo toga shvatila kada je uređenje BiH u pitanju. Budući da se nisam nikada nešto mnogo bavila politikom, mislim da sam je pratila, međutim bila sam dosta odsječena i bez pravih informacija. U ratnom periodu sam dolazila do nekih informacija, ali ako ne živite ovdje možete dobiti neke krive informacije pa se potpuno zbuniti. Ono što sada mislim je da mlada raja treba da gleda u budućnost i da prestane da živi u prošlosti", kaže Stojakovićeva.
S prepoznatljivom vedrinom i optimizmom koji su je oduvijek krasili, Stojakovićeva priča kako je prijatno iznenađena kulturnim životom grada na Vrbasu, ali i u cijeloj BiH.
"Znala sam da se dešava svašta nešto, iako nisam dobijala dovoljno informacija, budući da me nije bilo 23 godine. I sama sam napravila taj neki mali kulturni most između Japana i BiH, nastupom koji sam održala prije dvije godine u Kulturnom centru Banski dvor, u pratnji dvije Japanke", priča Stojakovićeva.
Dodaje da će i ubuduće nastaviti da se bavi građenjem tog kulturnog mosta, kroz likovne radove, ali i kroz producentski rad za mlade ljude, što joj je najdraže.
Inače, manje je poznato da je slavna umjetnica završila likovnu akademiju, kao i da se uz muziku aktivno bavi i slikarstvom.
Kao slikarku, Udruženje likovnih umjetnika BiH je primilo u redovno članstvo, što će joj omogućiti da dobije penziju, a Ministarstvo kulture i sporta FBiH joj je dodijelilo u podzakup socijalni stan u Sarajevu.
Na licu Stojakovićeve nema mjesta pesimizmu
Zahvaljujući podršci dragih ljudi i prijatelja Stojakovićeva lakše podnosi nedaće koje su je zadesile, a na njenom licu ni u jednom momentu ne možete vidjeti pesimizam ili očajanje. Kaže da je rad održava u svemu, te da će prije svega vrijeme da posveti mladim i talentovanim ljudima.
"Upoznala sam jednu gospodičnu, koja jako dobro pjeva, ima 17 godina i sada bi joj trebalo ukazati na neke stvari. Mislim da mladi ljudi prije svega moraju biti originalni, ne smiju kopirati već moraju pronaći sebe. A tu je i činjenica da se moraju nositi i s odgovornošću prema riječima koje izgovaraju, ali i atmosferi koju sama pjesma nosi sa sobom. Mladi ljudi danas imaju mnogo više informacija nego što smo mi imali, slobodniji su, nemaju kompleksa i cijenim taj napor i želju da se ukaže na neke stvari koje se mogu naučiti", zaključuje Stojakovićeva.
Nekad i sad
Jadranka Stojaković smatra da sarajevska pop-rok škola nije prošlost, da se ona u stvari stalno razvijala, ali da su vjerovatno godine rata bile crna rupa. "Vidim mlade ljude, talentovane koji svoj posao rade dobro i profesionalno. Moram priznati da sam preko nekih studenata koji žive u Tokiju doznala za bend 'Letu štuke' i volim da ih slušam, iz etno svijeta Damir Imamović izvrsno radi, ali ima i ljudi koji se još ne predaju, poput Zdravka Čolića", kazala je Stojakovićeva.
Prisjeća se da nekada nije bilo lako doći do snimka, te da je u tom smislu ljudima koji počinju da se bave muzikom danas lakše.
"I mene su tjerali da idem kući da naučim nešto na našem jeziku, s obzirom na to da sam bila na turneji sa svojim ujakom, gdje sam pjevala na engleskom. Bila je neka druga selekcija i nisi sam mogao birati producentsku kuću, uglavnom su tu bili stariji ljudi koji su bili puni iskustva i pred kojima smo se mi tresli", objašnjava slavna kantautorka.
Diskografija u Sarajevu
- "Svitanje" (1981)
- "Da odmoriš malo dušu" (1982)
- "Sve te više volim" (1985)
- "Vjerujem" (1987)