Poznati hrvatski muzički sastav "Silente" je spoj mladih talentovanih ljudi koji su za kratko vrijeme svojom specifičnom melodijom i ritmom koje stvaraju osvojili publiku iz cijelog regiona.
Prve note su stvarali još u osnovnoj školi, a svoj prvi nastup su održali 2006. godine. Ovi "lovci na čudesa", kako i glasi naziv jedne njihove numere, pomjeraju svojom muzikom granice prihvaćenog, a svojom autentičnošću dokazuju da publika voli ovakav zvuk.
Pjesma "Terca na tišinu" je bila njihova karta do zvijezda, a nakon toga broj pjesama i albuma je samo rastao, zahvaljujući skladnosti i dopunjavanju dva brata Sanina i Tibora, ali i povezanošću ostalih članova u bendu. "Silente" krasi prijateljstvo i skromnost, a zaštitni znak im je ljubav. Iako sada već svi znaju za ovu muzičku grupu, Karamehmedović opisuje to kao ples po sredini, jer ne želi da zbog dosadašnjeg uspjeha polete previsoko, a da zbog neuspjeha potonu preduboko.
U intervjuu za "Nezavisne" Karamehmedović, tekstopisac i basista, objašnjava šta za njih znači "Silente", važnost novog albuma, kao i sam kreativni proces stvaranja njihove prepoznatljive i specifične muzike.
NN: U toku prošle godine objavili ste dvije nove pjesme, a za mjesec dana planirano je da izađe još jedna. Na kakve reakcije ste naišli i koliko je bilo zahtjevno stvarati nove pjesme i objavljivati ih u vrijeme korone?
KARAMEHMEDOVIĆ: Imali smo tu jednu pjesmu gotovu i spremnu za objavu, ali situacija je bila takva da nisi bio siguran isplati li se objavljivati pjesme sad. Svi medijski naslovi samo su brojali žrtve korone, sve je bilo tmurno i neprikladno za neke ljubavne pjesme. Koncerata sigurno nije bilo u planu, tako da nisi mogao ni promovirati te pjesme uživo. Odlučili smo glavom kroz zid, kroz to sivilo pjesmama. I dobro da jesmo, jer smo ispod svega toga pronašli ljude koji su raširenih ruku dočekali te pjesme i svojom reakcijom nam zapravo pokazali da smo bili ludi što smo uopće sumnjali u objavu. Imamo osjećaj da su te reakcije publike toliko dobre bile da su nam dale neku apsolutnu hrabrost sada i vjeru u rad. Objavljivat ćemo i dalje, pjesmu po pjesmu i sve tako do albuma. Pa onda do sljedećeg albuma. Bez obzira na vrijeme korone ili bilo koje drugo vrijeme. Ne zanima nas, mi smo tu da radimo ono što znamo. Imamo ogromnu sreću da smo uopće došli do trenutka da se možemo baviti muzikom i da ta muzika ima otvoren put do publike.
NN: Imate za cilj da 2021. godinu obilježite novim albumom. Šta publika može da čuje ovaj put od vas?
KARAMEHMEDOVIĆ: Imamo za cilj obilježiti cijelo ovo desetljeće. Vjerujemo da će to ovaj album i uspjeti, ali ako slučajno ne uspije, doći će još par njih za njim i pomoći mu. To je igra riječi i muzike koja se vrti oko male ljubavi i čini je velikom. To ćemo ponuditi. Pa tko želi da uzme, neka grabi što jače može, neka ne štedi ni sebe ni nas.
NN: Koliko je pandemija korona virusa uticala na vaš bend i uopšteno regionalnu muzičku scenu?
KARAMEHMEDOVIĆ: O onim očitim gubicima kao što su financijski ne bih htio govoriti, njih ima svako, ne samo muzičari. Ali pandemija je bacila zavjesu između nas kao benda i naše publike i neki strah sve čuva oko te zavjese. Onda je došlo do toga da se mi bojimo objaviti pjesmu jer mislimo kao da će nešto drugačije bit. Kao da su ljudi zbog tihog crnila u medijskim naslovima oglušili na ljepotu, ali nisu. Kao da su svi stajali doma u lockdownu pa nam je duša otvrdnula od neosjećanja i tijelo oslabilo od nemicanja. Prevareni smo da je sve lijepo nestalo i prevareni smo da to više nitko ne želi uzeti. Kad smo zavirili iza te zavjese vidjeli smo iste one ljude koji su bili tu i prije, isti kakvi su i bili, zdravi i veseli. Ne želim relativizirati ničije patnje u ovim situacijama, ali ljudi koji su u sebi imali prostora za neku umjetnost ili ljepotu ili kako god oni to nazivaju - imaju taj prostor i dalje.
NN: Da li muzičari i bendovi koji izvode muziku poput vaše mogu da žive od muzike koju izvode?
KARAMEHMEDOVIĆ: Mogu ako se dovoljno bore i grizu. Nije sve u stvaranju i izvođenju. Bendovi danas rade sami veliki dio posla koji možda i nije na njima da ga rade. Moraš bit debelo involiviran u svaki segment svog posla ako misliš raditi. Menadžment, marketing, logistika... nema tu toliko velikih novaca da bi ti sve to platio nekome, ili da bi sad ti bio baja i sjedio u hotelu dok ne dođe vrijeme za nastup i onda ušetaš ko fol zvijezda i svi urlaju kad se popneš na pozornicu. Kako da ne, možda u filmovima. Mogu to možda neki stariji titani ovog posla, ali mi mlađi moramo drugačije. Da skratim, može se živjeti od muzike poput ove, ali ne tako glamurozno kako to ljudi možda doživljavaju. Ako je nekome prioritet zarada, a u tome nema ništa loše, svakako mu ne bih savjetovao da se bavi muzikom.
NN: Vaš bend broji šest članova, među kojima je i vaš rođeni brat. S obzirom na broj članova benda i rodbinske veze, kakav je vaš odnos i da li to predstavlja prednost ili nedostatak za funkcionisanje benda?
KARAMEHMEDOVIĆ: Ima nedostataka, ponekad se čini da bi bilo lakše da su svi u bendu kao u nekoj firmi, da su plaćenici koji gube posao ako ne rade dobro ili da se odgovara nekom šefu koji je opasan lik. Pa bi možda tako manje grešaka bilo. Ali onda, što je to u usporedbi s time da smo mi prijatelji, iz istog malog grada, sviramo zajedno od 12. godine, uvijek isti bend, isplivao iz podruma razrušene vježbaonice. Uopće ne karikiram. Pa još smo u istoj razrušenoj vježbaonici. Pa to je rijetkost i bogatstvo kakvog nema. Nismo se mi pronašli jučer niti nas je netko spojio. Sami smo se spojili. A to ne valja raskidati. Šteta bi bila i golema tuga da se to raskine. Naši životi su ozbiljno isprepleteni i te emotivne veze koje nas vežu ipak su ljepše od nekih krutih, ekonomskih ili kakvih već veza.
NN: Kako izgleda kreativni proces stvaranja muzike u vašem bendu? Kako je podijeljen posao?
KARAMEHMEDOVIĆ: Prvo ide razmjena teksta i glazbe kod Tibora i mene. To je krenulo nekad davno, ne sjećam se točno kad ni kako, ali od tada traje i vjerojatno će trajati dok smo živi. Možda čak i kasnije. Nakon što on riješi muziku i početni aranžman kreće bend raditi. Nikad nismo 100% sigurno kako će to zvučati, nešto se kroz probe popravi ili pokvari, ali bude onako kako mi to jedino znamo napraviti. To je taj neki "Silente" zvuk, došao nam slučajno, a srećom ili nesrećom ne možemo se maknuti od njega.
NN: Nadate li se da ćete ovaj novi album imati priliku da predstavite uživo pred većim brojem ljudi koji ne nose maske?
KARAMEHMEDOVIĆ: Bit ću malo patetičan (kao da dosad nisam bio), ispričavam se - ali ljudima treba muzika da lakše skinu maske. A svi ih nosimo. Ne ove glupe maske o kojima ti govoriš i koje se sad nažalost moraju nositi, nego one što nastanu iz straha ili nesigurnosti pa kažemo sebi ili drugima - vidi tko sam i kakav sam. A zapravo sam nešto drugo. Muzika i svaka druga umjetnost pomažu da budeš kakav jesi. A ove maske o kojima je zapravo pitanje, ma svejedno nam je. To je kap u moru loših stvari, nije tako teško, neću dopustit da mi to stvara toliki problem u životu. Bit će nam drago vidjeti ljude s maskama ili bez.
NN: S obzirom na to da ste bend sa specifičnom muzikom, a pjesma "Terca na tišinu" je odjeknula cijelim regionom, da li ste očekivali takav uspjeh i uspon na muzičkoj sceni? Kako održati taj nivo u budućnosti?
KARAMEHMEDOVIĆ: Vjerovali smo da je ono što imamo dobro i vrijedno te da će se nekome i svidjeti. Da budemo jasni, ne bismo mi ovo radili da ne smatramo da smo izvanredni u tome. Ali očekivanja o nekom uspjehu su druga stvar, to je opasna igra. S obzirom na to da nismo ni sami sigurni kako i zašto smo dosegnuli taj nivo, nismo sigurni ni kako ga održati. Pokušat ćemo zbog nekih takvih uspjeha da ne poletimo previsoko, a da zbog neuspjeha ne potonemo preduboko. Pa ćemo plesati negdje po sredini i raditi što nam se radi.