Narodno pozorište Sarajevo (NPS) započinje obilježavanje velikog jubileja - 80 godina Opere, svečanim gala koncertom koji će biti upriličen u četvrtak, 19. novembra, s početkom u 19.30.
Na koncertu će nastupiti solistkinje i solisti Opere NPS: Aida Čorbadžić, sopran, Adema Pljevljak Krehić, Melisa Hajrulahović Tomić, sopran, Katarina Kikić Marić, sopran, Hana Andrle, sopran, i Hanadi Karić, mecosopran, te solisti Amir Saračević, tenor, Jasmin Bašić, tenor, Ermin Ašćerić, tenor, Erol Ramadanović, bariton, Ivan Šarić, bas, Denis Isaković, bas, i Leonardo Šarić, bas.
Sopran Katarina Kikić Marić, koja kao solista Opere NPS nastupa 10 godina, tokom kojih je ostvarila naslovne uloge u djelima velikih kompozitora i za koje je dobila godišnje nagrade matične kuće, u intervjuu za "Nezavisne" govori o svom umjetničkom putu i važnom jubileju sarajevske opere.
NN: Na sceni Narodnog pozorišta Sarajevo prvi put ste nastupili 2013. godine, a 2016. postali ste solistkinja Opere koja ove godine proslavlja 80 godina rada. Sjećate li se svojih prvih koraka u ovoj kući? Koliko se mlada umjetnica s početka karijere razlikuje od umjetnice kakva ste danas?
KIKIĆ MARIĆ: Moja priča u Narodnom pozorištu Sarajevo počinje daleke 2004. godine na audiciji za horski ansambl. Tada sam shvatila o kakvom se svijetu radi. Naime, audiciju nisam položila. O profanim razlozima ne bih, kako bismo ovaj razgovor vodili u dobrom duhu. Imala sam san, kao i svaka mlada osoba u kom smjeru treba da ide moj život. Dosanjati snove često nije lako, ali sam se zavjetovala da ću učiniti najbolje i najpoštenije u mojoj moći da oni postanu stvarnost. Posljednjih dvadesetak godina život sam posvetila umjetnosti, i to jednoj od najtežih umjetničkih formi - pjevanju. Usudim se reći da umjetnica kakva danas jesam postajem nakon mukotrpnog procesa punog odricanja, suza, borbe s vjetrenjačama, ali prvenstveno napornog rada podređenog jednom cilju i visoke cijene koja se mora platiti da ostavite trag, kako u onom za zašto živite, tako i na svojoj duši i dušama onih dragih i bliskih, koji su često bili zapostavljani. Spremnost da odete po zrno znanja ako treba i na kraj svijeta kako bi vaša umjetnost bila autentična nikad nije dovođena u pitanje. Definitivno više nisam ista osoba kao na početku. Iskustvo, zrelost, pa reći ću i mudrost, svjesnost o sebi i svijetu koji me okružuje, i još mnogo toga, određuju moje biće danas.
NN: Posebno mjesto u Vašem profesionalnom razvoju imala je velika sopranistkinja Ljiljana Molnar Talajić. Ona je prepoznala Vaš potencijal i ohrabrila Vas da se posvetite pjevanju. Koliko jedan susret i podrška pravog umjetnika mogu promijeniti nečiji život?
KIKIĆ MARIĆ: Susret s istinskom divom došao je u pravom trenutku. Sve sumnje o opravdanosti moje borbe otklanja poziv gospođe Molnar Talajić da pređem u njenu klasu. Nažalost, to iz materijalnih razloga nije bilo moguće. Ali potvrda da svoj pjevački put nastavim njegovati i razvijati čini životnu prekretnicu. Zahvalna sam za sve trenutke koje mi je poklonila.
NN: Vaša karijera uključuje niz uloga u operama i operetama: od Leharove "Vesele udovice", preko Verdijevih "Rigoletta" i "Don Carlo", pa do Pučinijevih "Madama Butterfly" i "Tosce", za koje ste dobili godišnje nagrade Narodnog pozorišta Sarajevo. Šta je Vama lično lakše igrati? Postoji li uloga koja je na poseban način promijenila vaš odnos prema operi, ali i prema samoj sebi?
KIKIĆ MARIĆ: Svaka fahovska uloga podjednako je važna u profesionalnom rastu jednog pjevača i nosi novo znanje i spoznaju o samom sebi, odnosno koje su nam mogućnosti i trenutne granice. Zadatak svakog, ali napominjem, svakog umjetnika je da te granice pomjera dok živi na sceni. Težina serioznog repertoara, koji određuje koliko jedan ansambl vrijedi na mapi operskog svijeta, često se poklapa sa zahtjevnošću jedne operetske produkcije, gdje ste ravnopravno pjevač i glumac, nerijetko i plesač u zahtjevnim koreografijama. U svaki lik koji tumačite ugradite dio sebe, svoje radosti i tuge.
NN: U operi nije dovoljno samo besprijekorno otpjevati ariju. Potrebno je iznijeti emociju, dramu, psihologiju lika i odnos s drugim protagonistima. Kako pronalazite ravnotežu između vokalne tehnike i glumačke uvjerljivosti?
KIKIĆ MARIĆ: Samo svakodnevan i temeljit rad na sebi, uz precizno određivanje prioritetnih vokalnih zadataka, vodi ka tome da vokalna tehnika mora postati neodvojiv dio pjevačkog bića koji se podrazumijeva, i kojim niste preokupirani u toku umjetničkog procesa. To omogućava da se intenzivno bavite i drugim aspektima višeslojnog umjetničkog djelovanja.
NN: Opera Narodnog pozorišta Sarajevo ove godine obilježava 80 godina postojanja. Kad pogledate osam decenija Opere, šta smatrate njenim najvećim umjetničkim dostignućem? Šta je ono što je sarajevsku operu održalo i sačuvalo uprkos svim društvenim, političkim i ekonomskim izazovima?
KIKIĆ MARIĆ: Sarajevska opera je izrodila legende. Naš je zadatak da im se svojih radom što više približimo. Ona je opstala zbog ljubavi. Zbog požrtvovanja, malog broja ljudi... Istinski je pothvat u današnjem svijetu u kojem živimo imati tradiciju, imati priču koja traje 80 godina. Opero, sretan Ti rođendan!
NN: Svečani gala koncert povodom 80 godina okuplja soliste, Hor Opere i Sarajevsku filharmoniju. Koliko su ovakvi događaji važni za osjećaj zajedništva unutar jedne institucije i koliko vam znači što jubilej obilježavate upravo s kolegama s kojima dijelite svakodnevni umjetnički život?
KIKIĆ MARIĆ: Svaki izlazak pred publiku praznik je radosti i zajedništva. Svi sanjamo najljepše snove kada dijelimo scenu i dajemo komadić duše jedni drugima. Ljubav se dijeljenjem množi...
NN: Vi ste dio generacije koja danas nosi ovu instituciju, ali ste i nasljednica umjetnika koji su stvarali njenu istoriju. Koliko je važno čuvati tradiciju, a istovremeno otvarati prostor novim idejama, mladim pjevačima i savremenijim opernim produkcijama?
KIKIĆ MARIĆ: Da bi se eksperimentiralo s novim produkcijskim formama, novim idejama i savremenim pristupom, mora se biti izvrstan u zadatim parametrima umjetničke forme. Publika treba da shvati šta opera u svom bitku jeste, a jeste savršena forma koja isprepliće sve ono što je čovjek u umjetničkom smislu stvorio. Ako je savremenost sama sebi cilj, često se može opera predstaviti na način koji nije shvatljiv, dopadljiv i opravdan. Ili ćete se zaljubiti u izvornost forme ili nećete...
NN: Tokom karijere nastupali ste u Hrvatskoj, Sloveniji, Sjevernoj Makedoniji i Italiji, a u julu ove godine nastupili ste na otvaranju 72. "Splitskog ljeta", u ulozi Elizabete u Verdijevoj operi "Don Carlo". Kakva iskustva nosite sa ovog gostovanja?
KIKIĆ MARIĆ: Velika je sreća da su me dosadašnje uloge i iskustvo na sceni, i neskromno ću reći, neprekidan rad na sebi u pomjeranju ranije pomenutih granica, doveli do vrlo odgovorne i zahtjevne prekretnice u karijeri. Dramski pjevački fah. Tumačiti najzahtjevnije uloge u sopranskim partiturama često je blagoslov, ali i moguća opasnost. Osjećam još veću potrebu da služim umjetnosti, svjesna činjenice da mogu trajati ili nestati. Pomenuli ste ovogodišnje "Splitsko ljeto"... Ni sanjala nisam da ću biti prva pjevačica iz BiH koja je nakon primadone Molnar Talajić kročila na kultni Peristil u jednoj kolosalnoj Verdijevoj operi. Ponosna sam što sam na najbolji način predstavila sebe i moju domovinu.
NN: S obzirom na to da nastupate u Bosni i Hercegovini i zemljama regiona, možete li nam reći da li je opera "u modi", odnosno koliko su posjećena izvođenja opera od strane publike? Za operu vlada uvriježeno mišljenje da je napravljena za elitu - da li je ono opravdano?
KIKIĆ MARIĆ: Već 80 godina Sarajevska opera darovana je svima koji je žele, kroz prilagođen repertoar, od najvrednijeg dijela publike - djece, pa do ozbiljnih ljubitelja umjetnosti koja je utoliko elitistička koliko je širina duše njenih zaljubljenika.
NN: Za kraj, kako sačuvati operu kao vrhunsku umjetnost, a istovremeno je učiniti dostupnom novim generacijama?
KIKIĆ MARIĆ: Kroz pomno odabrane operske produkcije u kojima će se težiti savršenstvu i uz punu podršku današnjeg društva u cjelini.