Koncert "Yu grupe", koji je u vikendu iza nas održan u organizaciji "Kvin estrade" na maloj pozornici tvrđave Kastel, na najintimnijoj banjalučkoj sceni za velike grupe, kakva je ona sa predznakom bivše države, kulturni je događaj od velikog značaja iz nekoliko razloga. Prvi razlog je što nijedna rok ili bilo koja grupa na ovim prostorima nije proslavila 55 godina postojanja, a "Yu grupa" jeste.
Drugi razlog je što ljudi koji tu sviraju: Dragi, Žika i Petar Jelić, zajedno sa bubnjarom Sašom Radojevićem, i dalje ne samo da publici pružaju mladalačku energiju i vitalnost, kakvu podrazumijeva rokenrol muzika, nego je utisak takav da bolje zvuče nego ikada prije. Dodamo li tome svijest da basista Žika Jelić, u 83. i Dragi u 79. godini prže istom energijom i istim žarom, onda nam bude jasno da prisustvujemo nečemu nesvakidašnjem.
Čovjek ne može da se ne zapita, pomisle li ikada onako superiorno, gledajući sa bine prema publici, "šta vaši dede i bake rade u ovim godinama?!" Naravno, ovo je pitanje postavljeno pro forme, jer ko je ikada bar popričao sa braćom Jelić, zna da jedina riječ koja počinje na slovo "s", a koja ih može opisati jeste skromnost.
"Odlična ti je frizura", kaže mi Dragi Jelić, izlazeći sa "Nes radija", gdje je netom prije gostovao na dan koncerta. Pomišljam kakav kompliment od kakve legende, čiju sam grivu gledao na televiziji tokom cijelog svog odrastanja.
Dragi i Petar su gostovali na radiju, a Petar je odmah poslije ušao u drugi studio da zajedno uradimo podcast "Pomalo lično" u produkciji "Nezavisnih novina".
Iako je bio dogovor da podcast traje četrdesetak minuta, u priči je nesvjesno sa obje strane, prošlo sat i po vremena. Gitarista "Yu grupe", sin Radovana Jelića, srednjeg brata Žike i Dragog, koji je, nažalost, prošle godine preminuo, između ostalog, govorio je o nedavnom boravku na Jamajci, gdje je grupa snimila nekoliko svojih starih hitova sa muzičarima iz Kingstona. Potrefilo se tako da su upravio ovih dana objavljene pjesme "Black Butterfly" i "Bus To Zion". Klasici koje je "Yu grupa" snimila na prvom albumu 1973. godine i šestom 1979, pod nazivima "Crni leptir" i "Autobus za raj", danas u rege maniru zvuče kao da su napisani u nekim toplijim krajevima planete nekad u aprilu tekuće 2025. godine.
"Imam godina već 25/ i kuca poslednji čas/ da odem u svet", kaže refren pjesme "Autobus za raj", koji danas sa 55 godina karijere samo u "Yu grupi', Dragi Jelić toliko uvjerljivo pjeva. Ovaj refren ipak vraća u neka druga vremena. Vraća u sedamdesete godine prošlog vijeka, kada su momci iz "Yu grupe" svirali u Londonu.
Tada je tamošnja engleska publika "odljepljivala" na srpske etno elemente iz numere "Kosovski božuri", a oni su dobili priliku da sviraju na turneji sa "The Allman Brothers" bendom, što bi bio neviđeni uspjeh za jednu našu grupu.
Ipak, umjesto pomenute turneje, članovi "Yu grupe" odlučuju da se vrate u tadašnju Jugoslaviju, da praše od Vardara do Triglava, gdje su u to vrijeme već stekli ogromnu popularnost. Istorija "Yu grupe" istorija je muzike ovih prostora. Pisati o istoj u jednom tekstu, bila bi nemoguća misija. Ovdje valja pomenuti tek to da grupa, osnovana 29. novembra 1970. na Dan republike bivše države, ne samo da je nadživjela tu 27 godina stariju državu, nego da živi duže nego što je socijalistička Jugoslavija živjela. Elem, evo još samo jednog podatka iz istorijata grupe.
Devedesetih godina prošlog vijeka, tačnije 1994. godine, u vrijeme ratova i sankcija, van svake finansijske i zdravorazumske logike, momci iz "Yu grupe" odlučuju da odu u Rim i snime album. Da bi "Yu grupa" i u teškom vremenu ostala ono što jeste, nakon što su njeni članovi potrošili vrijeme i novac, uz dosta peripetija, album pod nazivom "Rim 1994" izlazi tek krajem 1995. godine, spotovi se ubrzo pojavljuju na televiziji i u vrijeme turbo-folka, autoru ovog teksta koji je tada imao svega deset godina, ali, vjerujem, i velikom broju ljudi, iz opšteg muzičkog divljaštva, ovaj nosač zvuka biva bijeg u neki ljepši svijet koji se zove rokenrol.
Zanimljivo je, dakle, da je ostati u Londonu sedamdesetih godina bilo isuviše lako, a otići u Rim devedesetih isuviše teško, a da je "Yu grupa" u oba slučaja izabrala teži put. Zanimljivo je i to da, dok oni slave 55 godina postojanja, ja u isto vrijeme bilježim 30 godina slušanja njihove muzike. Ovo pominjem zbog toga, što svako iz publike ima neke svoje lične uspomene u vezi sa "Yu grupom" i eto još jednog (trećeg, četvrtog ili petog) razloga bitnosti njihovog koncerata. Događaji sličnog tima uvijek nose sa sobom ličnu priču svakoga od nas.
Publika koju su činili ljudi svih generacija, od onih najmlađih do najstarijih, pokazala je vjernost i poštovanje ne samo tim što šibica između njih nije mogla da padne na Kastelu, dakle, ne samo brojnošću i poznavanjem repertoara, nego i nekakvom svečanom smirenošću koju prati aplauz, pomiješanom sa ovacijama i dizanjem telefona sa upaljenim baterijama prilikom najpoznatijih balada, na osnovu čega čovjek, iz trenutka u trenutak, ne zna da li prisustvuje rok ili koncertu klasike.
Koncert je nosio naziv "Ili živiš rokenrol ili ne znaš šta je to". Riječ je o stihu iz njihove pjesme "Rokenrol" sa pomenutog albuma snimanog u Rimu.
Stoga, evo i jedne anegdote. Prije petnaestak godina moj kum, dobar dio moje ekipe i ja stižemo u Prijedor vozom. U toku je tonska proba "Yu grupe". Članovi benda nakon probe silaze sa bine da se slikaju sa nama, odnosno da se mi slikamo sa njima, i Žika Jelić pita mog kuma, šta mu znače riječi sa transparenta koji je tada imao u rukama, a na kojem piše "Ili živiš rokendol ili ne znaš šta je to".
"Auh, bre, Žiko, zaboravio si da je to stih iz naše pesme", govori tada Petar svom stricu koji je, razumljivo, potisnuo pjesmu koja se dugo nije našla na koncertnom repertoaru. Ispričao sam ovo Petru tokom podcasta koji će biti objavljen za nekoliko dana. Nakon emisije, Petar me pita, da li moj kum ima dužu, plavu kosu. Potvrđujem mu i govorim "bravo, majstore", jer se pored svih svojih obaveza i problema, pored života u Stokholmu, stalnih putovanja i koncerata na koje dolazi desetine hiljada ljudi, ovaj čovjek sjeća nekog tipa iz publike u Banjaluci, Prijedoru i okolnim gradovima. Pored skromnosti, ovo je još jedan dokaz kakvo poštovanje članovi "Yu grupe" imaju za ljude koji slušaju njihovu muziku. Uostalom, nedavno je neko Dragog Jelića uslikao kako trimerom kosi travu u svom komšiluku u Zemunu. Ne znam ni za jednu drugu rok zvijezdu koja se tako ponaša.
"Ja hoću još da živim/ Ja hoću još da volim/ Ja neću lude snove/ Ja neću takav svet!", ovi ljudi pjevali su u pjesmi "Živi pesak" daleke 1976. godine, kada je većina rok zvijezda živjela pod poznatom devizom "živi brzo, umri mlad, budi lijep leš".
"I nije bilo baš toliko davno/ kad se dogodilo čudo/ ne znam, ljudi, šta je/ ali mislim da je nešto stvarno ludo/ Večeras su sa neba/ zvezde neke pale/ bile su visoko, svetlele duboko/ a sad su tačke male/ I zato, ostati na vrhu/ velika je stvar/ i uvek ona najveća zvezda/ brzo doživi svoj kraj/ I zato, ostati na vrhu/ velika je stvar/ i duže živi manja zvezda/ koja ima veći sjaj", pjevali su već naredne 1977. i po tome su drugačiji. Momci iz "Yu grupe" su najdugovječnije rok zvijezda naših prostora. Na vrhu ih je održala strast prema muzici, ali i konstantan rad na sebi. Tu strast i taj rad i te kako smo vidjeli na Kastelu.
Na koncertu su gostovali Dado Topić i Dejan Cukić. Cukićeva pjesma "Ja bih da pevam još malo, jer je život samo jedan" podsjetila nas je na još jednu zvijezdu - Boru Đorđevića. Koliko je Bora umio svojim tekstovima da priđe srcima ljudi, vidjelo se i prilikom izvedbe ove pjesme, za koju je baš on pisao tekst, a tokom koje je publika pjevala uglas sa izvođačima.
"Pretekoh jedva a banki je sedam, čvrste sam građe zato se ne dam", još jedna je Borina pjesma napisana za Žiku Jelića, koju je ovaj besprijekorno izveo u Banjaluci i u devetoj deceniji života.
Ovdje ne bi bilo fer da ne pomenemo još jednog bivšeg člana "Riblje čorbe" Nikolu Čuturila, koji je za "Yu grupu" pisao tekstove pjesama "Mornar", "Kome se raduješ", "Zaboravi" i niz drugih koje takođe sada zvuče svježe, a na kojima je ostao specifičan zvuk osamdesetih godina prošlog vijeka i označio veličanstven povratak "Yu grupe", nakon nezgode sa kombijem u Nišu krajem 1981. godine.
Kada nam je pričala o Neptunu, starorimskom bogu mora, jedna profesorica na fakultetu pomenula bi kako je baš taj Neptun jadan na koncertima "Yu grupe", kada prilikom izvedbe pjesme "Mornar" publika umjesto njegovog imena pjeva "neko".
Ipak, ovaj put Neptun je konstantno slao talase oduševljenja.
U jednom trenutku koncerta, Zoran Đurić, direktor "Kvin estrade", na binu je iznio tortu sa brojem 55, u čast toliko godina postojanja "Yu grupe". Pomislio sam tad: "Zoka, nemoj da baksuziraš, jer si tako i Bori prošle godine iznosio tortu sa brojem 45, pa je to bio posljednji koncert." Međutim, iako je bio tvrde građe, Bora je malo drugačije, kud i kamo nezdravije živio od starih momaka iz "Yu grupe", stoga se nadam još mnogim njihovim svirkama. Centralna svirka povodom 55. godišnjice benda, kako su najavili, biće održana u "Beogradskoj areni" ove godine 29. novembra.
Na kraju, ne ostaje ništa drugo nego da im poželimo srećan jubilej i da još mnogo godina uz njihove koncerte i pjesme Dunavom, ali i Vrbasom šibaju vjetrovi.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.