Kragujevčanin Bora Dugić, virtuoz na fruli, svoju bogatu i plodnu muzičku karijeru započeo je prije više od 35 godina u Sarajevu. Danas spada u najveće narodne umjetnike u ovom dijelu svijeta.
Kompozicije odsvirane na "božanskom instrumentu sa sedam rupica" čuli su ljubitelji frule od Moskve, preko SAD do Sidneja. Njegova muzika krasila je mnoga filmska ostvarenja, poput "Boja na Kosovu", "Nečiste krvi", "Spasitelja", "Sinovaca", TV serije "Vuk Karadžić" i "Ratne sudbine", a komponovao je i za pozorište. Dugić je osnivač prestižnog muzičkog festivala "Zlatna frula srpskog Balkana". I pored velikog broja nagrada koje je dobio u zemlji i inostranstvu, krasi ga skromnost.
NN: Kako Vam je bilo ponovo nastupiti u Doboju, nakon četiri godine?
DUGIĆ: Meni je bilo fantastično. Iskreno sam se radovao ovom našem susretu, ne samo što ću ponovo da se vidim s istom publikom, nego zato što je ta publika poželela valjda da me još jednom vidi. To je za mene satisfakcija, opravdanje, nešto što čini čoveka ponosnim, to znači da smo prošli put učinili dobru stvar. Pred ovakvom publikom svirati nije lako, iz prostog razloga što je ova publika očigledno veoma edukovana.
Ja idem na koncert, ali ne da đuskam, ne da višak energije potrošim, nego prosto da oplemenim svoju dušu. Umetnika treba saslušati, treba mu dati šansu, čak i ako vam se ne dopada nešto na sceni.
NN: Imali ste veoma zanimljiv repertoar, rekli ste da je to muzika od agonije do euforije. Šta je to, koja je to nit koja vezuje sve kompozicije koje ste izveli?
DUGIĆ: To odstojanje između agonije i euforije nije veliko. Ono prelazi preko vašeg srca, jedno je jedna strana, drugo je druga strana srca, vi ste u sredini svega toga. Muzika je izuzetna materija, da tako kažem, iako je ona bezmaterijalna, koja može da poveže agoniju i euforiju. Mi, zaista kao narod imamo samo te krajnosti, nemamo tu sredinu. Ja kao osoba to kod sebe osećam, ili mnogo pričam ili mnogo ćutim, dakle, sredinu je teško naći. Da malo budem pežorativan na svoj račun, za nekog ko mnogo priča kažu ili mnogo zna ili mnogo laže. Ima i toga, ali ne u muzici. Za stolom, kad sedim sa svojim prijateljima, znamo da jedni drugima podlagujemo, zalagujemo, ali u muzici se mora biti iskren.
Mislim da je muzika danas postala fantastična teritorija za mnogo lažova koji pokušavaju da prodaju sve i svašta kao genijalnu stvar. Pošto je danas tehničkim sredstvima toliko moguće doraditi, jednom pevaču kažu pošalji samo sliku, ostalo je naš problem, ne moraš da pevaš uopšte. Upravo zbog takvih okolnosti postojanje ljudi koji to rade iskreno, uživo, bez plej-beka ima smisla.
NN: Tvrdite da Vam je frula uljepšala život. Je li teško udahnuti taj ton, onu boju o kojoj ste često govorili ?
DUGIĆ: Kada sam dobio prvu frulu, imao sam pet godina. Sada mi se čini, pošto je to veliko odstojanje, a i pamćenje je neveran saveznik čoveku, da sam i onda duvao ovako. To je svakako samo iluzija. Ali ja sam očigledno bio osoba kojoj je to trebalo dati, to se dogodilo verovatno božjom promisli. To se nije dogodilo slučajno, ničeg nema slučajnog i to je moje veliko uverenje. Ja ne verujem u slučajeve.
NN: Je li Vam pjesma "Zajdi, zajdi" bila posebno zahtjevna za pripremu?
DUGIĆ: Sama kompozicija nije teška za sviranje, teško ju je svirati na ovaj način, jer vi morate da zadržite njen duh, morate da zadržite tu tenziju koju ona ima. Sasvim siguran da joj ovaj način sviranja dodaje tu tenziju, ja sam upravo to i uradio zbog toga, i naravno, zbog atraktivnosti. Atraktivnije je sigurno ovako, nego kad bismo je svirali onako sa pauzama. Mislim da je atraktivnije i, što se tiče tenzije, daleko bogatije, samim tim i izražajnije. To je jedna pesma koju zaista najviše volim.
NN: Jednom prilikom ste izjavili da je muzika od Vaše profesije prerasla u misiju. Da li Vaša misija ima još smisla i do kada će trajati?
DUGIĆ: To malo deluje samoljubivo kada kažete "jednu misiju". Ja sam verovatno bio samuljubiv što sam to rekao. Ali moja misija se ne sastoji u tome što ću odlaziti od mesta do mesta i držati neku propoved. Jer muzički ne moram ni jednu rečenicu da izgovorim, ako to smatram misijom, ja ću sebe smatrati propovednikom. Nije u tome stvar, moja misija je u tome da taj "virus" prenesem na mlađe i moj zadatak u ovom vremenu nije samo da se pokazujem ovakav kakav sam, sa svim svojim tehničkim kvalitetima koje imam, koje sam stekao upornim radom. Moj zadatak je i da tu "dečurliju" koja dolaze posle nas, na određen način "inficiram virusom", da oni počnu da sviraju i da to kao štafeta prelazi iz generaciju u generaciju. Frula je božanskog porekla i izveo sam dokaz, čini mi se, jer samo božanski instrument takve jednostavnosti može da se "rve" danas sa instrumentima koji su daleko ispred frule, što se tehničkih mogućnosti tiče, ali ne i izražajniji. Frula je jedini instrument na planeti koji se ljubi dok se svira.
NN: Kakvi su Vam planovi za ovu godinu, gdje još gostujete ?
DUGIĆ: Moji planovi su veliki, pošto ne smatram da sam dosanjao svoj umetnički san. Ove godine imam nekoliko turneja, već za dvadesetak dana idem u Ameriku. Idem da sa sinom završim snimanje svog albuma, koji sam počeo s jednim pijanistom, Grkom poreklom, koji je doktorant Džuliarda.
Tamo ću imati nekoliko solističkih koncerata. Moj sin je inače inženjer zvuka i muzički producent u jednom od najvećih studija na svetu.
Na Đurđevdan, 6. maja, imaću u mom Kragujevcu veliki solistički koncert na ogromnoj bini, gde će biti 20.000 do 30.000 ljudi. Isti taj koncert ću izvesti u beogradskoj "Areni" u oktobru i sve mi je podređeno tome, pa i izlaženje ovog CD-a. Prosto publika mora da dobije nešto, ne mora to da bude ne znam koliko novo, ja ne mogu da pobegnem od sebe, ali može biti kvalitetnije, izvedeno sa boljim, novim solistima i da bolje sviram.