Koni Konvers nije uspjela da se proslavi kao kantautorka tokom 1950-ih, a potom je misteriozno nestala bez traga i glasa. Na 100. godišnjicu rođenja, a 50. otkako je nestala, slavi se kao veliki izgubljeni talenat.
U januaru 1961. godine, tada nepoznati Bob Dilan doputovao je u Grinič Vilidž sa gitarom u ruci i 12 dolara u džepu, na putu da unese revoluciju u popularnu muziku poetskim i intimnim pjesmama.
Možda se očešao o Koni Konvers dok je ona odlazila u drugom smjeru.
Konvers se selila iz Njujorka istog mjeseca, poslije decenije borbe da stekne značajniju pažnju vlastitim intimnim, sofisticiranim i prelijepim pjesmama.
Postoji paralelni univerzum u kom je Konvers bila ta koja je ostvarila uspjeh i sada svi znaju za nju. To je makar teorija koju je iznijela skorašnja knjiga naslovljena "Kako postati slavan".
Ona nije vodič, već knjiga o tome zašto neki talentovani ljudi postanu slavni dok drugi ostanu u sjenci.
Knjiga zamišlja svijet u kom je Konvers "naširoko poznata" kao "najoriginalnija i možda najveća folk pjevačica 1960-ih i 1970-ih", i koja je uticala na sve, od Dilana do Tejlor Svift i za koju ni "Nobelova nagrada nije isključena".
Hauard Fišmen, muzičar i pisac, koji je pretprošle godine objavio biografiju Koni Konvers "Svakome ko pita za mene", takođe misli da je ona mogla da postane velika.
"Volim da razmišljam o alternativnoj stvarnosti u kojoj je muzika Koni Konvers zaista stekla zasluženo priznanje, a ona postala priznata zbog muzičke genijalnosti koju je imala", kaže on.
"Gotovo da mislim da je mogla da se desi bolja verzija američke kulturne verzije, da je to stvarno bio slučaj", dodaje.
Ali autorka knjige "Kako postati slavan" Kes Sanstin priznaje da Konvers nije bila bolja od Dilana.
Ona se takođe suočavala sa preprekama zato što je bila žena.
Možda njene pametne, melodične i uglavnom melanholične pjesme jednostavno nisu bile privlačne širokim masama.
One su se bavile temama kao što su usamljenost, promiskuitet, svađa ljubavnika i dnevnim posjetama kafanama.
Svakako je teško zamisliti ih kako se primaju ranih pedesetih, u vrijeme kojim su dominirali sladunjavi šansonjeri, folk puristi i pjesme iz mjuzikla.
"Ona nije zvučala kao niko ko se u to vrijeme bavio muzikom, a što se mene tiče ne zvuči ni kao bilo ko je stvara danas", kaže Fišman.
Britanska pjevačica Vaštin Banjan postala je sljedbenica Koni Konvers poslije preporuke američkog di-džeja Dejvida Garlanda.
On je prvi čovjek koji počeo da pušta njene pjesme 2004. godine.
"Nisam mogla da vjerujem da su snimljene tako davno još 1950-ih", kaže Banjan.
"Samo što sam je čula kako govori na način na koji sam oduvijek željela da radi, bilo je jako potresno", dodaje.
Smatra da je Konvers "bila potpuno ispred njenog vremena i da joj je sigurno bilo veoma teško".
"Sigurno se osjećala izolovano. Ako je gajila bilo kakve ambicije za vlastite pjesme, sigurno je znala koliko su bile dobre, duhovite, prelijepe i poetične, ali je izgledalo kao da drugi ljudi tog vremena nisu prepoznali njenu autorsku genijalnost", utisak joj je.
Banjan vrlo dobro zna kako je kad se vaša muzika "ponovo otkrije" decenijama kasnije.
Ona je objavila album 1970., koji je kultni status stekao tek skorijih godina. Kaže da su njihove priče mnogo drugačije, ali je saglasna da ima privlačnosti u ideji "otkrivanja nečega novog iz jednog tako dalekog vremena".
"Kolika je sreća što je ona uopšte bila snimljena.Koni su snimili njeni prijatelji, a nijedan od tih snimaka nije bio namijenjen za komercijalnu upotrebu, ali je predivno što ih uopšte ima i što su sada otkriveni.Prosto da se zapitate u vezi sa svim onim drugima ljudima koji nikad nisu otkriveni", kaže muzičarka.
Konvers je bila snimljena u domu jednog njenog prijatelja i poklonika Džina Diča, ali njena muzika nikad nije bila objavljena dok je bila živa. Nastupala je za malu grupu poklonika, ali nikad nije svirala na pravom koncertu.
Jednom se pojavila na televiziji, ali je nije odvelo nikuda.
Elen Stekert, folk istoričarka, koja je takođe nastupala 1950-ih, vjeruje da je Konvers bila naprosto "suviše drugačija" da bi "uspjela".
"Mislim da je bila predivna i potpuno izvan svih tokova bilo kakvog kulturnog impulsa. Bila je samostalna i samo-izolovana. Prava je šteta što neko nije mogao da se probije kroz to", kaže ona.
Konvers je imala sljedbenike, ali bilo koja pjevačica u to vrijeme morala je da ima podršku muškaraca sa pravim vezama, kaže Stekert.
Ona nije bila baš vična društvenim vještinama i nije bila dobra u samo-promociji.
"Nažalost, nije baš posjedovala mnogo društvenog razumijevanja za stvari. Nije imala dobru konekciju sa ljudima, rekla bih. Izgleda da je imala veoma loše zube, a njen tjelesni miris je izgleda bio prilično dominantan. To su dva faktora u srednjeklasnoj Americi koji će se postarati da vi nikad ništa ne postignete", objašnjava Stekert.
Konvers je radila za štampariju, a potom za Institut pacifičkih odnosa. Kada se odselila iz Njujorka 1961. godine, postala je urednica Časopisa za rješavanje sukoba u Mičigenu, a njene intelektualne aktivnosti i mirovni i anti-rasni aktivizam su se izuzetno cijenili.
Najednom je izgledalo kao da je njen život izgubio smisao i pravac. Sedam dana poslije njenog 50. rođendana, 10. avgusta 1974. poslala je pisma porodici i prijateljima, rekavši nekima od njih da se vraća u Njujork. Napustila je kolima En Arbor i više nikad nije viđena. Nisu pronađeni ni njeno tijelo, ni njena kola.
Novi život?
"Mi ne znamo ni da li je uopšte stigla do Njujorka, odnosno da li je stigla bilo gdje. Voljela bih da mislim da je započela novi život negdje drugdje i da je poživjela još mnogo godina. Ali ko zna?", kaže Fišmen. U subotu 3. avgusta 2024. godine, tačno 100 godina od rođenja Koni Konvers, Fišmen je otputovao u njeno rodno mjesto – Konkord, u Nju Hempširu – na ceremoniju kada je pjevačici dodjeljeno prvo zvanično priznanje.
Njena muzika je počela postepeno da se širi posljednjih 20 godina.
Prva stvar koja često privuče ljude jesu i njena životna priča i misteriozni nestanak.
"Nesrećna je i mračno poetska stvar što je morala da nestane da bismo je mi vidjeli i čuli. To je udica koja je bila neophodna da bismo uopšte obratili pažnju na nju. Ali ono što oduvijek kažem je, ne usredsređujte se na to kako je nestala, već kako je živjela, zato što je njen život mnogo fascinantniji i značajniji i ima mnogo više toga da nas nauči nego činjenica da je sa 50 godina osjetila potrebu da nestane", zaključuje Fišmen, prenosi BBC News na srpskom.