Kultna rok grupa eks-YU scene "Atomsko sklonište", nakon 36 godina postojanja, na moto-skupu održanom proteklog vikenda prvi put je zabavljala Trebinjce.
Frontmen i vođa grupe Bruno Langer ostao je vjeran starom dobrom rokenrolu. Ističe da za dobar rokenrol ne treba ništa osim bubnjeva, gitare i basa, kojim se "praši", jer, kako kaže, "ako ne znaš prašiti, publika će te otprašiti".
NN: Koliko ste zadovoljni nastupom u Trebinju?
LANGER: I ranije i kasnije svirke u BiH su prošle veoma dobro. Nismo, doduše, u Trebinju do sada nikada bili, što je meni doista nevjerovatno i to iz dva razloga - prvi je taj da smo nekada prošli cijelu Jugoslaviju, a da u ovako lijep grad nismo navratili, a drugi je da imate publiku na zavidnom nivou i moramo obećati da ćemo doći opet.
NN: Kako publika poslije dugog niza godina prihvata "Atomsko sklonište"?
LANGER: Teško da ljudi mogu biti pospani kada svira "Atomsko sklonište", jer se trudimo da svuda gdje dođemo napravimo veliku rokenrol feštu i do sada nam je uvijek to uspijevalo.
NN: Kako ste uspjeli opstati sve ove godine?
LANGER: Znate da nismo uvijek ni bili u ovom sastavu, jer se "Atomsko sklonište" dijeli u dvije faze, jedna je ona do našeg tužnog rastanka sa pokojnim Serđom Blažićem, odnosno prvih 10 godina u kojima je on bio vokal, a onda nastaje neka nova faza. Od te stare postave sam ostao ja, ali je, tako da kažem, i nova postava odavno u istom sastavu, jer i ta nova postava postoji već preko 20 godina.
NN: Šta nam trenutno nudite?
LANGER: Nudimo splet starih i novih pjesama, splet igara i veselja, jer se već 36 godina bavimo profesionalnim sviranjem i pjevanjem, a to nije malo vremena. Međutim, činjenica jeste da odavno nismo ušli u studio i izdali novi materijal, mislim više od 10 godina, iako smo u svojim počecima znali uraditi po dva materijala dnevno, što je bila rijetkost ne samo u Jugoslaviji, već i u svijetu. U stvari, s pravom mogu da se pohvalim da smo bili samo u studiju, stvarali pjesme i snimali albume.
NN: Do kada vas je to "držalo"?
LANGER: Sve do rata, do Amerike, gdje smo bili u to vrijeme, da bi zadnjih dvadesetak godina uživali samo u sviranju, ali smatram da je i to dobro, da to radimo i odradimo dobro, što publika najbolje ocjenjuje.
NN: Možemo li uskoro očekivati nešto novo?
LANGER: Mislim da je krajnje vrijeme za to, jer s obzirom na moje godine (smijeh), valjda prije odlaska sa ovoga svijeta moram snimiti i taj neki zadnji, oproštajni album. Hajde da budemo malo ozbiljniji - dok ne odemo u mirovinu.
NN: Imate li nekih novih ideja?
LANGER: One se talože negdje u mojoj duši. Počeo sam razmišljati o tekstovima, a po mom mišljenju to je najbitnije, jer rokenrol ima smisao samo onda kada ima poruku, a "Atomsko sklonište" tu poruku ima od prvoga dana. To se vidi odmah u našim počecima, samo ako uzmemo onu pjesmu "Oni što dolaze za nama", autora Boška Obradovića, tvorca "Atomskog skloništa", idejnog vođe i autora naših brojnih pjesama.
NN: Kakve su te poruke koje nam šaljete?
LANGER: Pa, tada niko nije imao kućno računalo i moderne naprave, a mi smo pjevali upravo o tome, o sklapanju prijateljstava putem kućnog kompjutera. Dakle, to je bilo zaista vizionaraski, kao i drugi naši tekstovi. Evo, recimo, mnogi su se u to vijeme smijali i pitali se zašto "Atomsko sklonište" ima antiratne tekstove, a "Ne cvikaj generacijo" je upravo antiratni tekst, protiv trećeg svjetskog rata. I na kraju, uvijek će se zveckati oružjem, a mi ćemo zveckati našim gitarama koje su naše oružje koje izbacuje pozitivnu energiju diljem prostora na kojima smo stasavali.
NN: Da li biste mogli uporediti nekadašnju i sadašnju rok scenu bivše Jugoslavije?
LANGER: Jugoslavenska rok scena je tada bila u samom vrhu, iza Engleza i Nijemaca, a da ne nabrajam još dvadesetak europskih nacija koje nam nisu bile ni do koljena. Jugoslavenski rokenrol je bio jedna ogromna snaga zato što je bio slobodan, zato što je imao izuzetne izvođače i zato što smo bili svoji, svirali smo svoj rokenrol, na svoj način sa svojim porukama.
NN: Može li se ta slava ponovo dostići, makar i u odvojenim državama?
LANGER: Mislim da se nikada više na ovim prostorima neće ponoviti vrijeme kao što su bile osamdesete godine za rokenrol. To što možda na određeni način nedostaje ovoj novoj generaciji, gdje ima prekrasnih i izuzetnih novih izvođača, jeste da imaju malo prostora. Mi smo tada svirali po sportskim dvorana i stadionima, ali je rokenrol tada bio prava snaga, da bi ga, zajedno sa pop muzikom, nadvladali neki novi šund valovi.
NN: Kako sada možemo da se borimo protiv poplava tih valova?
LANGER: Teško, vrlo teško, jer ne vidim velike uticaje medija da se to promijeni, a to je veoma bitna stvar. Ne znam kakva je situacija u Republici Srpskoj, ali znam kakva je u Hrvatskoj, gdje sam ja veliki borac za slobodu medija i mislim da uskoro, ako ovako nastavimo, dolazimo na nivo Sjeverne Koreje. Kod nas se stvaraju prividi, zatupljuju se ljudi, forsiraju se totalno nebitne teme, a mediji su, kao i cio ovaj svijet, u bankarskom sistemu, sistemu političara kao njihovih slugu, tako da i jadni novinari i istraživačko novinarstvo izgledaju kao da se ja počnem baviti baletom pod ove stare dane.
