Postati pjevač klasične muzike zahtijeva veliko emotivno ulaganje, veliku podršku bližnjih, ali i neugasivu želju za napredovanjem, bez obzira na sve predstojeće otpore koji su uglavnom vrlo jaki, kaže sopranistica Ljiljana Vinkler.
Rođena Banjalučanka jedno je od najzvučnijih evropskih imena operske scene, a iako njena karijera već odavno ima međunarodni karakter, ona se vrlo rado vraća u rodni grad. Nakon što je diplomirala solo pjevanje na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu Vinklerova je usavršavanje nastavila u Njemačkoj. U razgovoru za "Nezavisne" govori o ne baš mnogo prijatnom periodu provedenom u Njemačkoj, ljubavi prema pjevanju, nastupu koji će održati u Banjaluci te pripremama pred svaki nastup.
NN: Koncertom u Vašem rodnom gradu počinje i koncertna turneja u okviru koje ćete nastupiti i u Njemačkoj i Austriji. Kako je došlo do toga da turneju započnete baš u gradu na Vrbasu?
VINKLER: S obzirom na to da je moja karijera započela upravo u Banskom dvoru u Banjaluci smatrala sam da je bitno da koncertna turneja započne u mom rodnom gradu. Imala sam odavno veliku želju da Banjaluci poklonim jedan poseban koncert. Kada sam sa pijanistom Klausom Simonom utvrdila koncertni program izrazila sam želju da on bude izveden premijerno u mom rodnom gradu, gdje imam posebnu publiku koja moj umjetnički razvoj prati i velikodušno podržava.
NN: U čemu će banjalučka publika imati priliku večeras da uživa?
VINKLER: Na programu su solo pjesme španskih i argentinskih kompozitora, između ostalih Manuel de Fala, Rodrigo, Guastavino, Ginastera i Turina. Kompozicije obuhvataju solo pjesme novijeg datuma, s tim što po svojoj harmonskoj formi više pripadaju tradicionalnom obliku nego atonalnoj muzici. Dan poslije koncerta putujem u Beč, gdje sam u angažmanu u operetskoj produkciji "Wieneroperetten Sommer" u opereti "Zemlja smješka" Franza Lehara.
NN: U martu ste učestvovali na humanitarnom koncertu "Banjalučke dive svome gradu". Koliko Vam znači činjenica da zahvaljujući svom talentu imate mogućnost da pomognete onima kojima je pomoć neophodna?
VINKLER: Poziv za učešće na humanitarnom koncertu sam vrlo rado prihvatila i jako sam ponosna i srećna što smo našim glasovima i umjetnošću uspjeli da jednim dijelom sudjelujemo u produžavanju života, da smijemo činiti jedan mali dio ostvarenja snova familija i doktora koji se bore za mala bića.
NN: Koliko je bilo teško ostvariti uspjeh van granica svoje države i daleko od porodice i prijatelja?
VINKLER: Na početku je bilo vrlo teško jer sam morala brzo savladati njemački jezik, da bude kao moj maternji. Operete imaju mnogo govornog teksta, te se ne smije primijetiti naglasak, a opere koje su napisane na italijanskom ili francuskom jeziku pjevaju se na njemačkom jeziku.
Studiranje sam nastavila u gradu u kome nisam nikoga poznavala, nisam imala posao, živjela sam u maloj sobi u zajednici sa dvije škrte i ljubomorne osobe. Prvi mjesec sam spavala na madracu na podu jer su me slagale da u sobi ima krevet. Uopšte nije bilo lako, ali bi mi bilo mnogo teže da se nisam izborila za svoje snove, jer kajanje, da sam mogla promijeniti svojevremeno svoju putanju, traje mnogo duže nego nekoliko godina teškog kovanja sreće.
NN: Činjenica je da je klasično pjevanje muzički žanr koji nije mnogo blizak širokim masama i ima odabranu publiku. Zašto je to tako i postoji li način da se ova umjetnička forma više približi ljudima?
VINKLER: Nisu svi ljudi obdareni sluhom i talentom za muziku. Mnogi će, nažalost, zauvijek ostati "gluvi" za klasičnu muzičku umjetnost. Poštovanje umjetnosti klasičnog pjevanja pripada razvoju ličnosti, ličnim sklonostima, kao i vaspitanju i tradiciji. Jedna sredina mora da nudi pojedincu mogućnost da se muzički razvija. To se postiže ranim muzičkim vaspitanjem, gdje djeca treba da imaju priliku da slušaju opere kao što je "Čarobna frula" u manjoj formi za djecu, zatim da slušaju jednostavne pjesmice pjevane klasičnim glasom. Bitno je posjećivati koncerte klasične muzike, svirati instrument ili pjevati u horu. Taj postepeni razvoj dovodi do toga da se sluh i ukus školuju.
Nema mjesta razmaženosti
NN: Kako se jedna operska diva priprema pred turneju, na koji način sakupljate energiju, postoje li neka ograničenja u ishrani ili fizičkim aktivnostima?
VINKLER: Priznajem da sam već godinu dana jako zauzeta raznim organizacijama koncerata, mojih putovanja, novih uloga, audicija, novim koncertnim programima i predavanjem pjevanja, pa samim tim nemam vremena za meditiranje prije koncertne turneje. Trudim se da se naspavam i izbjegavam zadimljene prostorije, a nemam nikakve posebne režime ishrane i života jer smatram da je mnogo bitnije ne obraćati pažnju na svaki bol u grlu i ne razmaziti se previše jer se tako postaje samo još osjetljiviji.