Treći studijski album londonskih buntovnika, četvoročlanog benda "The Clash", objavljen je u Velikoj Britaniji 14. decembra 1979, a u ostatku svijeta izašao je tokom januara 1980. godine, tako da proslavlja trideseti rođendan.
Do tog trenutka "The Clash" je već uživao kultni status među britanskim pankerima, ali atmosfera prije nastanka ove krucijalne ploče i nije bila tako idilična.
Prigovaralo im se da su izdali ideale potpisavši ugovor s velikom diskografskom kućom CBS, a na teret im se stavljalo i da su se odmakli od pravog pank zvuka. Ovo posljednje nije bilo bez osnove, budući da je grupa na "London Calling" tipičnu troakordnu pank poetiku obogatila ska, pop, soul, rokabili i rege zvukovima, dok je tematika pjesama ostala na nezaposlenosti, rasnim konfliktima, drogi i neodgovornosti političara.
"London Calling" visoko kotira na većini top-listi najboljih rok albuma svih vremena, a u konkurenciji dvostrukih albuma za prvo mjesto na listi najboljih vodi mrtvu trku s duplom pločom "The Rolling Stonesa" "Exile on Main Street" iz 1972. godine.
"London Calling" je do danas prodat u preko dva miliona primjeraka, a te 1980. godine prodavan je po cijeni jednostrukog albuma. Bio je to samo još jedan dokaz socijalne osjetljivosti članova benda, koji su dozvoljavali fanovima da besplatno ulaze na koncerte, a nerijetko su na turnejama primali obožavaoce i u svoje hotelske sobe ako nisu imali gdje spavati.
Dva najuspješnija singla s albuma bili su naslovna pank himna "London Calling", te "Train in Vain", pjesma koja je visoko kotirala na američkim top-listama. S vremenom se kao jedan od glavnih aduta albuma iskristalizovala "The Guns of Brixton", prva pjesma koju je napisao i bas gitarista Pol Simonon.
Album je proizašao iz mahnite kreativnosti vokala i ritam gitariste Džoa Stramera, basiste Pola Simonona, gitariste Majka Džonsa i bubnjara Nika Topera Hidona, opisan je kao "toplo, bijesno, promišljeno, uvjerljivo, melodično i žestoko" remek-djelo. Danas se smatra najuticajnijim rok albumom u istoriji.
Omot albuma je posebna priča. Fotografiju Pola Simonona kako razbija gitaru snimila je na koncertu u Njujorku Peni Smit, koja nije htjela da njena slika bude objavljena, jer je smatrala da je previše mutna. Na insistiranje Džoa Stramera fotografija je stavljena na glavni kover ploče, a finalni dizajn omota djelo je Reja Lovrija i predstavlja odavanje počasti debitantskom albumu Elvisa Prislija. Godine 2002. Q magazin proglasio je fotografiju najboljom rok fotografijom svih vremena.