Maestro Kemal Gekić, po ocjenama kritike i publike jedan od najznačajnijih pijanista današnjice, nakon više od tri decenije u četvrtak uveče održao je koncert u Banjaluci, i to u velikoj koncertnoj sali Kulturnog centra Banski dvor, na istom mjestu kao sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka.
"Ne znam kako je bilo tad, ali ovaj koncert ću pamtiti sigurno više od trideset godina", samo je jedan od komentara koji su se mogali čuti iz publike, koja je Gekića više puta vraćala na bis.
Šopenove etide, nokturna, po jedna balada i poloneza, potom pauza, pa kompozicija modernog španskog kompozitora Andesa Alena prvi put odsvirana u Banjaluci i prije bisa dvije Listove rapsodije. To je sve što se može reći o koncertu. Ostalo, u šta spada Gekićeva interpretacija i interakcija sa publikom, nije na riječima. Može samo da se osjeti, ali ne i da se opiše. Međutim, šta Kemal Gekić, splitski izdanak, novosadski akademac, američki profesor, japanski klavirski guru i svjetski pijanista misli o klavirskoj umjetnosti danas, nakon koncerta pričao je za "Nezavisne".
NN: Nakon tri decenije ponovo ste svirali u Banjaluci, kakav je osjećaj i kakve Vas uspomene vežu ovaj grad?
GEKIĆ: Vežu me za istu ovu dvoranu u kojoj sam bio prije puno godina. Naravno, neki ljudi su se promijenili, ali atmosfera je još uvijek ista. Imao sam osjećaj da je entuzijazam bio opipljiv. Nisam puno stigao da vidim Banjaluke, jer sam stigao par sati prije koncerta.
NN: Imali ste zanimljiv repertoar, a ja sam se uvijek lično pitao na koji način pijanisti od toliko kompozicija odaberu one koje će svirati za jedan koncert?
GEKIĆ: Ovisi koliko imaju godina. Oni mlađi prolaze ono što je obavezno, a pod obaveznim se smatra abeceda ili azbuka, kako hoćete. Onda kada to prođu, oni koji preostanu traže nešto novo, a kada pređu i novo, opet se vraćaju na staro, nekad i sami nešto napišu i tako ukrug.
NN: Operski pjevači govore da je njihov život asketski. Koliko je asketski život jednog pijaniste, odnosno koliko vježbaju kad uče azbuku i abecedu, kao što rekoste, a koliko kasnije u zrelijem dobu?
GEKIĆ: U stvari, to je jedan obrnuti vektor. Kada puno vježbaju, ne znaju, a kada saznaju, ne mogu puno vježbati, a onda se to izjednači. To je isto kao kada narod kaže "kada sam imao zube, onda nisam imao oraha, a sada kada imam oraha, nemam zube". Tako da u zrelijim godinama se vježba jako malo, ali jako efikasno, to je jedno. Drugo, vježbaju se druge stvari, a ne one koje rade studenti. Ne vježba se u mehaničkom smislu, ali se vježba u formiranju kompozicije i ideje. Vježba se neki osjećaj i kako prenijeti nešto nematerijalno, a to je već - psihologija.
NN: Predajete na Floridi i na mnogim akademijama širom svijeta. Možete li napraviti paralelu kakve studenti danas imaju uslove u odnosu na vrijeme kada ste Vi studirali?
GEKIĆ: Ne znam kako je sad, zato što nisam u toj situaciji. U raznim sam zemljama, svaka ima svoja pravila. Recimo, kada sam ja bio student, postojalo je nešto što se zvalo SIZ, odnosno samoupravna interesna zajednica. To je jedan ovako socijalistički govor i taj SIZ može zvučati rogobatno, međutim imao je jako dobru funkciju. Davao je novac za stimulaciju kulture i mi studenti koji bismo, recimo, otišli na međunarodna takmičenja imali bismo plaćen put, dnevnice i mnoge druge pogodnosti koje su izlazile iz toga. Mislim da toga ima i sad u ministarstvima kulture koja pomažu koliko se može u ovim prilikama, ali isto tako mislim da je ta pomoć znatno manja. U nekadašnjim socijalističkim zemljama kao što su Mađarska, Češka, pa i u zemljama bivše Jugoslavije, sigurno je da su finansiranja za ovu oblast znatno presušila. Jako loši su uvjeti rada u tom finansijskom smislu. U Americi se sve svodi na privatne donacije, a privatne donacije su u krajnjoj liniji velike, ali treba znati do njih doći. Mogućnosti uvijek postoje, i što se tiče rada, neko ko je mlad i ambiciozan on će raditi.
NN: Sam rad na sebi, naravno, nije vezan za određeno vrijeme...
GEKIĆ: Svakako, radili su ljudi i u puno gorim uvjetima nego što su današnji. Nije bilo gorih od onih za vrijeme Staljina, pa je opet cvjetala kultura: teatar, kompozicija, literatura... Ja mislim da kultura, kao ni obrazovanje ni zdravstvo, ne može i ne bi trebalo da bude profitabilna. Treba da bude potpomognuta, međutim ne treba apriori računati da nekom ko je umjetnik treba otvoriti kofer i da idu pare. Treba se potruditi. Mislim da umjetnik treba biti aktivno angažiran prije svega na sebi, pa djelovati u svojoj bliskoj okolici i potom na cijelo društvo. Nešto što se prima mora i da se daje u vidu pozitivne vibracije. Rad je bitan, ali rad je ono materijalno. Vizije su isto tako bitne. Onaj ko radi i ima viziju, taj ne može da se zaustavi.
NN: Svirate klasike, ali i kompozicije modernih kompozitora. Rekli ste da je kompozicija Andresa Alena iz 1996. večeras izvedena prvi put u Banjaluci, i vjerovatno je tako. Pored njega, koje biste moderne kompozitore preporučili ovdašnjim pijanistima?
GEKIĆ: Sigurno je prvi put izvedena u Banjaluci, a što se tiče preporuke ovisi koji je trend i šta se njima više sviđa. Recimo, postoji ruski pijanist i kompozitor jednako fenomenalan i u jednom i u drugom polju. Zove se Nikolaj Kapustin. Taj gospodin je napisao više od 20 klavirskih sonata i gomilu malih kompozicija, osam koncertnih etida u džez stilu koje su jako virtuozne. Po mom mišljenju, to spada u najidomatskiju muziku napisanu u 20. vijeku, ako ne računamo prvu, nego samo drugu polovinu vijeka gdje spada u apsolutni vrhunac. Sad, kako mogu to opravdati? E, ovako: istina je da je harmonija u tim kompozicijama moderna, međutim konstrukcija kompozicije je apsolutno perfektna, klasična. Znači nije neka kvaziimprovizirana struktura, nego sonatna forma, rondo forma i tako nešto. Kontrapunkt je perfektan. Kompozicije leže pod prstima, znači dobro su napisane za klavir, ne idu protiv pijaniste i protiv klavijature, nego idu s njim, ali su jako teške. Na nivou problematike koju postavlja Bah, međutim teže. Zašto? Zato što je Bah radio za ova svoja čembala i ostale instrumente koji se koriste u relativno malom opsegu. Opseg klavijatura mu je bio par oktava, tri oktave ili četiri oktave, da ne pretjeram sad, a Kapustin se služi cijelom klavijaturom, jer to je ipak moderan istrument. Tako da je utoliko to i teže, međutim preporučio bih da sviraju muziku Kapustina, ko može da je odsvira, naravno.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, kao i na X nalogu.