Došlo je doba novih nacija, novih heroja, novih moralnih vrijednosti, sve u svemu - svega što je novo. Šta je donijelo moderno doba? Kada se sve svede neko je uvijek na gubitku, ali postoje i lijepe stvari kao što je simfonijska obrada rep pjesme, nove knjige, nove pjesme i poduhvati. O svemu ovome, kao i o razlici između sajma knjiga i sajma književnosti, novim muzičkim pravcima, poznatim licima i nepoznatim književnicima za "Nezavisne" govorio je Marko Šelić Marčelo, koji je boravio u Banjaluci, gdje je promovisao svoje knjige i najavio nove projekte s orkestrom "Rock simfonija".
NN: Kada je u pitanju književnost i pisana riječ, svjedoci smo da u posljednje vrijeme na sajmovima knjiga dominiraju autori koji su to postali preko noći, a u pitanju su razne rijaliti zvijezde. Kakav je Vaš komentar na ovu pojavu?
MARČELO: Znaš šta, nema se tu ništa novo reći. Nisu to samo rijaliti zvezde. Kod nas u Srbiji imaš i Šešelja koji svake godine pita decu da li su četnici, pa ako kažu da jesu onda im dozvoli da se slikaju s njim. Što kaže moj dragi prijatelj i kolega po peru Vlada Arsenijević, deca u suštini ne vezuju Šešelja za stvari za koje ga vezujemo mi, on je za njih neki smešni čovek sa velikim trbuhom iz rijalitija, što on mahom danas i jeste. Ali svejedno tu postoji neka vrsta indokrinacije, jer on im pokazuje, što bi se moderno reklo, ako se "autuješ" kao četnik, dobićeš neku privilegiju pa makar tako sitnu kao što je fotografisanje. Dakle, svakako nije reč o nekoj naročito normalnoj atmosferi.
Problem je u samoj definiciji... To se zove sajam knjige, a ne sajam književnosti. Tu su ovi ljudi našli rupu u zakonu da nažalost sve što ima korice i nekakav sadržaj između - da štampaju, i u tom smislu oni imaju legitimitet da rade to što rade. I zaista ga imaju, ali to nas dovodi do teme broj dva, a to je da ne treba mešati šta je simptom, a šta boljka. Te stvari su simptom, a kad bi društvo i države radile na promociji nekih drugih vrednosti onako pomno kako radi na promociji i rijaliti programa i Šešelja, da bi ta slika bila drugačija. Prosto, narod, bez namere da uvredim naš narod ili bilo koji drugi na planeti, počesto baš i nema svoje mišljenje, i to se mišljenje pravi i fabrikuje, i ljudi su jednostavno podložni da uprate ono čega ima najviše. Ovih stvari u medijima ima najviše i onda sajam biva samo logično ogledalo toga kako nam svakodnevica izgleda. To nije nikako samo izuzetak od pravila, nego mi tu vidimo posledice pravila koje je zavedeno, a ja ne mislim da je to suštinski opasno po književnost. Da se razumemo, zato što čitaoci tih stvari nisu čitaoci književnosti i obrnuto i nema šanse da ovi pređu na ovu obalu ili vice verse to se zaista ne dešava. To su knjige za ljude koji inače ne prate književnost. Eto, nastale su knjige za ljude koji inače ne čitaju, i OK. To ne mora da bude strašno samo po sebi, ali je strašno zbog konteksta koji povlači sa sobom, a to je ovo što sam opisao. Tu jednostavno nema mnogo priče dok naša društva ne požele da se ponašaju drugačije. Dok oni koji zapravo rukovode našim životima i svakodnevicom ne shvate da bi trebalo možda setiti se kako je razmišljao Dositej Obradović i zašto je smatrao da je prosvetiteljstvo važno, ti sad imaš ljude koji smatraju da je prosvetiteljstvo upravo neprijatelj njihove vladavine. Dakle, pojavi li se nešto prosvećeno, oni padaju i tu je cela stvar. Oni su direktni inspiratori i najveći podržavaoci scena o kojima pričamo i dok je to tako - stvar se neće promeniti.
NN: Mi smo vršili jedno istraživanje - upravo takve knjige rijaliti zvijezda su prodavane isključivo na sajmovima knjiga, međutim kada su u pitanju knjižare, potražnja i nije baš velika?
MARČELO: Pa ne vidim ni tu naročitu nelogičnost zato što su na sajmovima pod znacima navoda ili bez njih autori najčešće fizički prisutni. Tako se tu dobija prilika da se s njima ufotkaš pa da dobiješ neke lajkove na društvenim mrežama od nekih ljudi koji ti valjda zavide što si imao takvu čast da se slikaš sa Kijom Kockar, mislim da je to objašnjenje. Knjižara je i dalje vrlo usamljeno mesto gde ljudi dođu da kupe tačno to što žele, i knjigu koju žele da čitaju, tu sva ova pompa izostaje i onda ova slika izgleda tako.
NN: Da se vratimo na muziku... Ovog ljeta imali ste veliki koncert sa banjalučkim orkestrom "Rock simfonija", međutim tu saradnja nije samo počela i završila, već su u planu novi projekti. O čemu je zapravo riječ?
MARČELO: Pa počela jeste jer se nismo poznavali ranije, ali se, srećom, nije tu završila jer smo, ono što se kaže, kliknuli jedni sa drugima na keca. Meni je bila izuzetna čast da budem pozvan jer to najiskrenije nisu stvari o kojima bilo ko razmišlja kada pravi pesme. Ti ne smeš da razmišljaš o tome kada praviš pesmu. Taman posla kada bi autori sedeli i zamišljali da će ih jednog dana pozvati simfonijski orkestar. Mislim da ne smeš ni da sanjaš tako nešto, već da sediš tamo u svom bunkeru i obraćaš se svetu na način kako misliš da treba. I onda dođe vrlo čudno ali i vrlo lepo kada se desi takva prilika. Oni su odsvirali dve stvari mog benda i mene, jedna je "Pegla", druga je "Sveti bes", i onda smo došli na ideju da se jedna od tih pesama snimi i studijski. To će publika imati priliku da čuje ili do kraja godine ili u januaru. Vrlo se radujem tome što se moje iskustvo nastavlja i ima šanse da stigne i do onih ljudi koji nisu mogli da nas čuju uživo. Ujedno se nadam da će još mnogo ljudi imati priliku da nas čuje tako zajedno i uživo.
NN: Kada je u pitanju današnja scena možemo s pravom reći da ste se plasirali u sam vrh rep scene regiona. Kako biste prokomentarisali današnje pojave takozvanog mumble repa?
MARČELO: Bend i ja poprilično ugrađujemo u svoju muziku uticaj svega što nam se sviđa, a, gle čuda, ovih uticaja nema.
Mene nećete nikad čuti s autotjunom, čak ni u pokušaju parodiranja. Sigurno! Ja nisam siguran da novi klinci kontaju kao vrh bilo čega mene ili Edu Maajku, prosto njima je ovo sada vrh, i ja bih pozdravio tu smenu generacija.
To ti je kao u fudbalu, u koji se ja preterano ne razumem, ali čuo sam da ti tamo do 35 igraš pa te zameni brži i mlađi. Znaš, svet je ostao na boljima, stvari se nastavljaju i to je OK, ali ovo što se sada dešava ja mislim da je to smrt muzike u svakom smislu, i muzički i tekstualno i vokalno. Čak sam čuo da te uvažene kolege uopšte nemaju lajv nastup, već da je to neki plejbek i oni su hajpmeni sopstvenih pesama na bini, što mi je tek besmislica, a još je žalosnije što publici to uopšte ne smeta kao - došli smo na lajv, a mogao je to da bude neki DJ koji prosto pušta stvari. Jer šta će nam originalni izvođači koji stvari ne izvode. Sve što bih dalje rekao pretvorilo bi se u neku salvu hejta, a u stvari u svojoj glavi ne živim tako. Ja živim po mudrosti pokojnog čika Miše Blama, legende našeg džeza, imali smo čast da nam svira na poslednjoj ploči, i to je verovatno poslednji čika Mišin studijski snimak i u razgovoru s njim, uz čašicu, on je kazao: "Mene Ceca uopšte ne pogađa, jer kako bih vam rekao, omladino, gde ima mene, nema Cece, a gde ima Cece, nema mene", a i ovo se vrlo svodi na to. Mislim da su to potpuno razdvojeni svetovi i mislim da to ima svoje razloge.