Zahvaljujući svojim glumačkim, igračkim, ali i pjevačkim sposobnostima, Rade Marjanović je odavno postao alfa i omega - zaštitni znak Pozorišta na Terazijama, jedinog muzičkog teatra na prostoru Srbije.
Sklonost ka mjuziklu, tom specifičnom pozorišnom žanru, otkrio je davne 1978. godine kao član ansambla kultne predstave "Splitski akvarel", u režiji Miljenka Štambuka. Do tada je igrao isključivo na scenama "Ateljea 212", Nacionalnog teatra i Beogradskog dramskog pozorišta, a Štambukov poziv, na neki način, bio je prekretnica u njegovoj glumačkoj karijeri.
Iako je već dugo u statusu slobodnog dramskog umjetnika, ostao je vjeran Pozorištu na Terazijama, u kojem je odigrao značajne uloge u predstavama "Soliter", "Andra i Ljubica", "Ljubavno pismo", "Priča o konju", "Cigani lete u nebo", "Lutka sa naslovne strane", "Neki to vole vruće", "Kabare", "Jubilej", "Poljubi me Kejt"... Veliki pečat dao je glumeći u TV serijama "Bela lađa", "Stižu dolari", "Porodično blago", "Gore-dole", "Bolji život"...
NN: Prve glumačke korake načinili ste kao student treće godine FDU na daskama "Ateljea 212", gdje ste odigrali više zapaženih uloga. U kakvom sjećanju Vam je taj period?
MARJANOVIĆ: Uvek je taj neki period škole i studentskih dana nešto što izaziva kod čoveka i naročito kod nas glumaca emociju, jer je to period kad je bilo velikog druženja i sa svojim kolegama s kojima se stasavalo. To je bio period kad smo imali te ispitne predstave koje su se davale po raznim pozorištima. Kada smo radili predstavu "Boško Buha", Zoran Radmilović, Ljubomir Muci i Mira Trajlović, pozvali su nas u "Atelje 212". Nažalost, nisam mogao mnogo da odigram u "Ateljeu" zato što su u to vreme skidali predstave s repertoara iz političkih razloga. Takvo je vreme bilo. To je jedan od razloga zašto sam otišao dalje, u Narodno, onda i na Terazije.
NN: Jednom ste rekli da je prekretnica u Vašoj glumačkoj karijeri bio poziv reditelja Miljenka Štambuka, koji Vam je ponudio da zaigrate u mjuziklu "Splitski akvarel". Zašto?
MARJANOVIĆ: Da. "Splitski akvarel" je u stvari početak nekog mog drugog glumačkog puta kojim sam se posle najviše i bavio, tj. muzičkim pozorištem. To je prva predstava koju sam u Pozorištu na Terazijama odigrao upravo s Tanjom Bošković. Riječ je o predstavi koja me i uvela u Pozorište na Terazijama. Posle nje smo krenuli iz jedne u drugu predstavu i za 10 godina sigurno smo odigrali neviđen broj sjajnih predstava. Generacijski smo nastavili ono što su izgradili Dragan Laković, Miodrag Petrović Čkalja, Mića Tatić i mnogi drugi.
NN: Kako je nastao Vaš literarno-muzički kabare "Nova dobra stara vremena", koji je izveden više od 100 puta?
MARJANOVIĆ: "Nova dobra stara vremena" su nastala iz potrebe Pozorišta na Terazijama za otvaranjem nove scene, jer se renoviranjem te kuće pokazala potreba za tim. I onda se negde između upravnika pozorišta i mene kao iskusnog člana te kuće rodila misao da jednostavno otvorimo kabaretsku scenu, koja bi najviše sličila našem putu. Naravno, ja sam, sticajem okolnosti, bio taj koji je otvorio scenu mojom predstavom "Nova dobra stara vremena". Ta predstava je zapravo početak jednog mog velikog puta. Ona je odigrana već preko 690 puta. Tu predstavu igram i dan-danas. Više igram kabare po raznim dijelovima zemlje nego što igram predstave u pozorištu. Jednostavno, taj kabare još veoma dobro funkcioniše, na veliko zadovoljstvo, i moje i publike.
NN: Pored popularne glumice Tanje Bošković i priznatog beogradskog muzičara Srđana Bubala, skoro stalni gost kabarea je i nekadašnja prva muzička zvijezda SFRJ Lola Novaković. Kako je raditi s njima?
MARJANOVIĆ: U pitanju je priča o periodu kad se pričalo dosta o drugarstvu, o detinjstvu. Ta priča o starim dobrim vremenima ne može da se obavi bez Lole Novaković. Na moje veliko zadovoljstvo i sreću, ona je prihvatila taj rad. Lola je postala jedan od stalnih članova naše trupe, tako da je ona jednostavno neizbežni deo jednog vremena. Tanja, moja koleginica s kojom sam proveo veliki deo svog radnog veka, stvarno je nešto što mora da bude u projektu u kome sam ja. Naravno, u toj predstavi ima mnogo gostiju koji se smenjuju. Tu su i Danica Maksimović, Snežana Savić, zatim predstavnici mlađe generacije. Sve to sad prolazi kroz kabare.
NN: S obzirom da ste igrali u brojnim televizijskim i filmskim ostvarenjima, da li Vam je draži rad pred kamerama ili pred pozorišnom publikom?
MARJANOVIĆ: Pa, mahom ljudi odgovaraju istom pričom - da je pozorište ipak nešto što je životna priča svakog glumca. Lepo je raditi i na televiziji, lepo je raditi i na filmu. To su stvari koje nešto ostavljaju iza sebe. Ipak, naša je profesija prolazna, i ako se nešto ne ostavi na tim tehničkim stvarima, to odlazi sa sećanjem ljudi koji su vas gledali. Zadovoljstvo je igrati u tim medijima, ali ipak, posao pozorišnog glumca je nešto što je i opredeljenje našeg glumačkog sveta.
NN: Kako se osjećate poslije tridesetak godina na sceni?
MARJANOVIĆ: Malo mi je bolje, ali se nadam da će biti sve bolje i bolje (smijeh).