Marko Tica je banjalučki muzičar, kompozitor i producent, koji je skoro za "Warner Chappell Production Music" objavio album "Sleep Paralysis", koji donosi 12 originalnih instrumentalnih kompozicija.
Riječ je o kompozicijama namijenjenim za upotrebu u horor, akcionim i triler filmovima, serijama, trejlerima i video-igrama.
Na albumu Tica potpisuje kompoziciju, miks i mastering, zvučni pejzaži koje je kreirao odlikuju se jedinstvenim dizajnom zvuka, a više o svemu govorio je za "Nezavisne".
NN: Kako i zbog čega je došlo do nastanka albuma "Sleep Paralysis"?
TICA: Ovo je samo jedan od albuma na kojima sam radio kroz godine. Pored toga što se bavim autorskom muzikom i muzičkom produkcijom još od kasnih devedesetih, bavim se i muzikom za trejlere, filmove, serije, reklame i video-igre od neke 2018. godine. "Sleep Paralysis" je rezultat istraživanja potrebe tržišta i moje želje da plasiram muziku preko najvećih izdavača na svjetskom nivou. Ako se uzme u obzir da je horor žanr u porastu posljednje dvije-tri godine, mislim da sam u pravom trenutku ponudio "Warneru" upravo ono što im je trebalo i u kvalitetu koji se očekuje, što je rezultiralo momentalnim potpisivanjem ugovora. Ovaj album vidim kao krunu dosadašnjeg rada i truda da se dođe do najviših instanci u izdavaštvu. Sada kad je to ostvareno, idem ka osnaživanju kreativne snage kod sebe i daljem, konstantnom, poboljšanju kvaliteta rada. Ono što je meni iskreno sentiment ovdje je što je skoro sav dizajn zvuka za ovaj album urađen u Banjaluci i to većinom na području "Incela". Tako da je nekim dijelom uzidan zvuk industrije grada. Dizajn omota je radila umjetnica iz grada Tea Jagodić, tako da se trudim da u svom radu angažujem sve što je moguće lokalno.
NN: Koliko su, po Vašem iskustvu, ovi instrumentali, pod navodnim znacima, nezavisni i koliko se slušaju mimo medija za koji su pravljeni?
TICA: To je stvar ukusa. Neko može da sluša instrumentale, neko ne. Ovaj album ne može da spada pod klasičnu filmsku muziku jer se radi o horor atmosferama. Ali kao što znam ljude da uživaju da slušaju rad Hansa Zimmera, isto tako znam ljude koji uživaju da slušaju elektro, ambijent i minimal instrumentale raznih podžanrova i uskih muzičkih niša. Mišljenja sam da svaka muzika ima svoju publiku, tako da sam siguran da će "Sleep Paralysis" nekome pasti fino na uši.
NN: Koliko je muzika za film, uslovno rečeno, klišeizirana u odnosu na filmski žanr?
TICA: Nije uopšte. Upravo suprotno. Iako u posljednjih skoro deceniju svjedočimo konstantnoj reciklaži starih klišea kada se dođe do blokbaster filmova i franšiza koje su prije bile velike pa se studiji trude da ih iskoriste opet i opet - muzika kao muzika za film ide samo dalje i dalje. Mnogo je ljudi koji rade superinovativne stvari koje uspijevaju da uguraju čak i u gore navedene blokbastere. Najsvježiji primjer bi mi mogao biti Ludwig Göransson i njegov rad na filmu "Oppenheimer". Momak je uzeo priču koja bi u prošlosti bila ispričana uz mračni orkestralni zvuk i ispričao je uz potpuno drugačiju upotrebu orkestra, sintisajzera, dizajna zvuka itd. Ovdje se opet mora spomenuti i "bog i batina" filmske muzike - Hans Zimmer, koji sa svojim timom stalno pomjera granice pa, eto, lako se vidi evolucija i inovativnost ako bi se uporedio "The Lion King" sa recimo "Dune".
NN: U godinama iza nas sarađivali ste sa svjetski poznatim kućama "Warner Brothers", "Universal Pictures", "Sony", "Fox", HBO, "Netflix", "Amazon", MTV... Kako je došlo do ovih saradnji i kakav je odnos ovih kuća prema ljudima i firmama od kojih naručuju muziku?
TICA: Do tih saradnji je došlo kroz pravljenje stotina i stotina muzičkih kompozicija koje su prvo odbijane. Dok nisam potpisao prvi ugovor sa malom izdavačkom kućom iz Italije, odbijen sam bukvalno 94 puta. Mnoge bi obeshrabrilo tako nešto, ali prost balkanski inat u meni mi je dao energiju da mislim da mogu da ostvarim nešto što radi toliko ljudi po svijetu. Upornost, rad, red i disciplina su ključ. Što se tiče odnosa kuća prema ljudima koji rade za njih, to kao i u svakom poslu varira. Sa nekima imam strog poslovni odnos, dok sam sa nekima imao prilike i da se nađem - što bi naši ljudi rekli: na pivu i da kroz godine postanemo prijatelji. Zavisi od osobe do osobe, ja mislim.
NN: Prije nešto više od godinu dana singlom "Lucid Nightmare" Vaš bend "Decontrolled" najavio je povratak na scenu i novi album. Kada možemo očekivati objavu albuma?
TICA: Tako je. Poslije koncerta sa "Evergreyom" u decembru zvanično smo se vratili na scenu. Mislim da prije neke jeseni neće biti nastupa jer smo u fazi spremanja albuma, za koji se nadam da će biti gotov do kraja ove godine. Za samo izdavanje ćemo da vidimo - iskreno, ne vidim zašto ga ne bismo izdali za "Warner" kad već sarađujem sa njima, a uz to prvi naš album je isto tako izdat za njih kroz podizdavača u Srbiji još 2008. godine. Realistično gledano, "Decontrolled" je bend kojim se bavimo iz čiste strasti i ljubavi prema metal muzici. Na albumu će se raditi sigurno cijele ove godine, tako da izdanje može da se očekuje početkom iduće.
NN: Razvoj tehnologije omogućio je da bendovi danas mnogo lakše snime album nego prije…
TICA: Razvoj tehnologije jeste donekle olakšao muzičarima da snime albume i da svako u svojoj spavaćoj sobi ima neki mali studio, ali je isto tako omogućio gomili ljudi koji apsolutno nemaju talenta za muziku da koriste razne alate za poboljšavanje i ispravljanje performansi da bi ostvarili, bar za njih, nerealne rezultate. Slično je i sa drugim granama umjetnosti, pogotovo kad se dođe do pisane riječi, grafičkog dizajna gdje se ljudi služe AI tehnologijama i slično. Da me neko ne shvati pogrešno - ja podržavam modernu tehnologiju, ali ne podržavam da je neko koristi da "preskoči stepenice" pa da ima izgovor da ne mora da se obrazuje, vježba da svira svoj instrument ili da nauči osnove muzičke teorije da bi se bavio muzikom. Drago mi je da ne moram da plaćam neki studio 500 evra dnevno da bih snimao album, ali, evo, iskreno kažem da sam mišljenja da postoje stvari koje se prosto ne mogu snimiti kako treba ako nisu dobri studijski uslovi. Već par godina sarađujem sa "Pavaroti" studijom u Mostaru, gdje se redovno putuje da se snimi bubanj, gitare, vokali itd. Nije da nisam pokušao kroz godine da snimim svašta po vježbaonicama, garažama i dnevnim sobama ali, po meni, neke stvari prosto ne mogu ako želimo kvalitet.
NN: Kakvo je stanje sa distribucijom, koliko albumi putem interneta dolaze do publike u odnosu na vrijeme kada su popularni bili nosači zvuka?
TICA: Stanje sa distribucijom je super. Iskreno mislim da je odlično što u ovo vrijeme svi muzičari mogu relativno povoljno da organizuju sami svoju distribuciju i da relativno lako izađu na svjetsko tržište bez uslovljavanja od strane izdavačkih kuća. Ali i jedan i drugi sistem imaju i prednosti i mane, pa mislim da je jako bitno da se stvari stave na vagu prije nego što se iko odluči za sistem "ma uradiću ja to sam". Uz dobrog izdavača i menadžment (i ovdje naglašavam riječ "dobrog") možete da uradite mnogo više nego što biste ikad mogli sami. Do dobrih izdavača je teško doći, pa se ljudi uglavnom "upecaju" za bilo koga pa ih kasnije boli glava. Kako što sam i gore naveo, i moja poruka za bendove je opet - upornost, rad, red i disciplina su ključ. Ne dajte da vas neko iskorištava i stavite na vagu sve što radite oko svoje muzike. To je vaša kreacija i vi ćete htjeti da joj omogućite najbolji mogući plasman do slušalaca.
NN: Kakva je Vaša ocjena trenutne banjalučke i regionalne metal, rokenrol i alternativne muzičke scene?
TICA: Pa poslije podužeg perioda stagnacije drago mi je da je u porastu. U okruženju vidim da se non-stop izdaju albumi što na indie, što na alternativnoj i na metal sceni. To mi je jako drago. Iz Banjaluke bih pohvalio "Klapan", za koji vidim da se trude da bukiraju što više svirki po regionu, pa malo majice, malo-malo društvene mreže. Sve kako treba. Drago mi je isto tako da ponovo radi "Revolt". Jako bih volio da u nekom narednom periodu vidimo neki mali autorski festival u našem gradu, kao što je prije i bilo. Da se svi skupimo, sarađujemo, sviramo i zajedno guramo jedni druge ko koliko može. Jedini način da postoji scena kao scena je da bude jedinstvo među kreativcima koji su uključeni u nju. Tek kad nas bude bilo dovoljno i kad budemo imali dovoljno jak i jedinstven glas - onda nas možda čuju gradske institucije ili država pa nam možda nekad i naprave neku dvoranu ili salu gdje bi se svirke mogle organizovati da budu baš to - svirke i koncerti. A ne bend koji je jedva dobio termin jer zna nekog u nekoj kafani ili klubu pa eto svira.
NN: Pored muzike i produkcije, poznati ste i kao organizator koncerata i festivala. Kako stoje stvari na tom polju? Čini se da komercijalni festivali decenijama forsiraju ista imena - postoje li događaji koji su protivteža?
TICA: Da se razumijemo, svi festivali koštaju, pa samim tim su komercijalni u ovom ili onom smislu. Većina ljudi, agencija, pa evo i firmi za putovanja ih sad radi kao način da se brzo "obrne" lova. Ja imam veliku manu što ne mogu da radim posao ako taj posao ne uključuje nešto što mi je strast ili ljubav, tako da sam imao priliku da radim koncerte svjetskih imena ka što su: Joe Cocker, Mark Knopfler, "Tool", "Muse", Madonna, "Slipknot", "In Flames", "Hammerfall", "Kamelot", "Blackmore's Night", "Cannibal Corpse", "Sonata Arctica", WASP, "Paradise Lost", "Evergrey", "Pain of Salvation", "Helloween", "Gamma Ray", itd. i to je bio spoj ugodnog i korisnog dok se u sve to nije upetljala "elita", koja posao gleda kao posao i samo se bavi akumulacijom materijalnog. Ne mogu da pričam gluposti pa da kažem da ja radim za slavu, super ako koncert zaradi pare, bilo je trenutaka kad sam dužan i bogu i narodu, ali i u takvim momentima sam imao satisfakciju što se bavim tim. Evo, posljednji koncert koji sam radio u Banjaluci - "Evergrey" je bio odličan. Iako je finansijski daleko od uspješnog, meni će zauvijek ostati uspomena da sam doprinio da takav bend prvi put dođe u ovaj grad i da ode sa lijepim uspomenama na nas. Donekle mi je ponestalo energije, iskreno, da se borim sa aždajama i da gledam ko je u kojoj stranci ili ko je direktor čega da bih vidio da li ima šanse da se organizuje neki kulturni događaj. Ne pomaže ni policija koja iskače iz žbunova i klincima skida gaće da "vide malo šta ima po džepovima", dok na neke događaje ni ne uđu uopšte. Iskren da budem, ne znam da li ću se u skorije vrijeme opet okuražiti da se borim sa svim tim. Kultura treba da bude nešto što je u interesu svih. Iznad stranaka, direktora, klišea i gluposti. Kultura, koncerti, umjetnost je ono uz šta omladina treba da raste i da širi svoje vidike, a postaje generalno nemoguće organizovati bilo šta što ispada iz klasičnog balkanskog "jedemo staklo po kafanama uz zvijezde 'Granda'" i sličan šund.
