Bojan Mikulić Mikula, muzičar i pjesnik porijeklom iz sela Nožičko, kod Srpca, odavno regionalno poznat po svojim humorom protkanim pjesmama, koje govore mnogo o mentalitetu ovdašnjeg, uslovno rečeno, malog čovjeka, nastupiće na festivalu "Cool Tool", koji se 16. avgusta peti put održava na moto-stazi u Trnu.
Fetsival organizuju grad Laktaši i Turistička organizacija grada Laktaši, a pored Mikule i Padav'čara, nastupiće "Galija" i "Belo Kopche".
Kapije se otvaraju u 18, koncerti počinju od 19 časova, a ulaz i kamp su besplatni. Pred sam nastup, o svojoj muzici i opštenarodnim temama Mikula je govorio za "Nezavisne".
NN: Šta publika može da očekuje, Vaše autorske stvari ili kombinaciju autorskih i tuđih numera?
MIKULA: Isključivo autorske stvari, plus poneka obrada u kojoj je tekst takođe autorski. Dakle, sto odsto je autorska priča, nema kavera i druge muzike.
NN: Nastupate pod imenom Mikula i Padav'čari, a iza Vas su zapravo članovi "Stringsa". Koliko ste zadovoljni bendom i kakva je atmofera na probama?
MIKULA: Energična je atmosfera, zadovoljan sam probama. Iskreno, ne mogu da dočekam veliku binu zato što ovako žestoku svirku nismo imali u postavama sa kojima sam ja do sada radio. Sa druge strane, lično sam rasterećen time što ne sviram, nego ću se kompletno posvetiti vokalnom izražaju. Vidjećemo, meni to sve miriše na jako dobro.
NN: Koja je prednost velikih bina u odnosu na klupske svirke?
MIKULA: Velika bina može biti mač sa dvije oštrice i pitanje je da li tu ima prednosti. Prije svega, zavisi od toga kako sviraš i koliko iskustva ljudi oko tebe imaju na velikoj bini. Pričam o samom saundu i onom što mi isporučujemo publici. Velika bina podrazumijeva i veći auditorijum. Jedna je stvar kada imaš manji klub i kada je unutra četrdesetak ljudi, od kojih je, recimo, trideset upoznato sa repertoarom, a druga, kada pored velike bine imaš auditorijum od hiljadu ili dvije hiljade ljudi. Tu bi trebalo ili da ih fasciniraš ili da ih nekako kupiš energijom koju daješ. Ako tu energiju ne isporučiš dobro, možeš da doživiš i fijasko. Različite su priče. U nekim ranijim godinama, bio sam veliki fan "Rolling Stonesa". Oni su dolazili u Minhen, gdje sam živio, i u sklopu iste turneje imali su tri koncerta tamo; jedan na Olimpijskom stadionu (Olympiastadion), drugi u dvorani (Olympiahalle), a treći u "Circus Krone", koji je više klupskog ambijenta. To su bila tri totalno različita koncerta. Tako nešto su u stanju da urade vjerovatno samo "Stonesi", jer zamisli, recimo, da "Pink Floyd" svira u nekom kafiću. Jednostavno to nije opcija. Sa druge strane, neka mala trojka mora dobro da kida da bi to bilo dobro na velikoj bini. Iskreno, meni je novo iskustvo i sa ovim bendom i sa ovakvom vrstom nastupa i nadam se dobrom.
NN: Nakon petnaest godina okupili ste i stari bend "Tamb Urgers". Iz Vaše perspektive, koliko se današnji zvuk benda razlikuje u odnosu na raniji period?
MIKULA: Zavisi, ima nas iz tog benda koji smo aktivnije nastavili da se bavimo muzikom, a ima nas i koji smo manje ostali u muzici. Niko od nas nikada nije bio profesionalni muzičar i bavio se isključivo muzikom. Zrelije to sve zvuči danas, ali ja kod sebe, recimo, više ne osjećam istu onu beskrupuloznost i ono "bašmebriganje", u smislu - da li će to da bude falš ili da li će to da bude pogrešna nota. Uglavnom, mi smo to pržili i ljudi su nas uvijek dobro kritikovali. Sada su druga vremena. Meni bi bilo drago da publika to može da uporedi, ali ta priča je i dalje pod upitnikom. Meni lično bi bilo drago da se negdje pojavimo, s tim što bih ja uz "Tamb Urgers" išao radije na klupsku svirku, zato što smo takvu vrstu svirke i živjeli u godinama kada smo bili aktivni. Kada sam gledao Vlatka Stefanovskog u Grčkoj u jednom kampu, a njega stvarno obožavam, prišao sam mu poslije svirke i došao po autogram. Tad sam mu rekao da sam ga gledao u raznim varijantama, na turneji kada je "Leb i sol" slavio 30 godina, kažem mu ja: "Gledao sam te i u Novom Sadu i u Banjaluci, a ono u Banjaluci je vjerovatno najbolji koncert ikada održan u Boriku, ali ipak ovo večeras me je pokidalo", a on kaže: "Čuj, zato što smo blizu". S tim u vezi, "Tamb Urgersi" su bend koji bi trebalo da bude blizu publike, dok ova priča sa Mikulom i autorskim repertoarom je sazrela toliko da može da se pojača. Dugo sam bio poprilično rezervisan prilikom same ekspresije i takozvanog "deliverija", ali sada je došao taj momenat. Vidjećemo.
NN: Možda je dokaz za tako nešto i Vaša najnovija pjesma "U prolazu". Pročitao sam jedan komentar na YouTubeu koji kaže "obožavam ove depresivne pjesme sa veselom muzikom". Čini mi se da su veseli tonovi i humor, a obje stvari su masovno prihvaćene u našem narodu, sa jedne strane Vaš lični pečat, a sa druge i neka vrsta odbrane od svijeta…
MIKULA: Apsolutno. Ne volim da prepoznam sebe kao onoga koji stalno nešto gunđa i kritikuje. To bi samo značilo da sam se udaljio od sebe i da sam dozvolio okolini da utiče na moj lični izraz, bez obzira na to da li se radilo o nastupu, nekom dijalogu ili nekoj priči za stolom. Ako ja počinjem tu priču, u 90 odsto slučajeva, ta priča će početi nekim folom, nekim humorom. U suštini, u životu sam uvijek volio da uveseljavam ljude. Mogu slobodno reći da trenutno radim jednu psihoterapiju svojoj majci. Nas dvoje pijemo kafu svaki dan i jedno sat vremena se dobro siti ismijemo, a onda se raziđemo svako na svoju stranu, tako da humor definitivno jeste neki moj zaštitni znak. Koliko ja u tome uspijem, koliko ne - ne znam, ali mi je namjera da obojim u svijetlo neko sivilo koje, ako se čovjek počne previše baviti njim, neminovno mu zarobi mozak.
NN: O zarobljenim mozgovima govori i Vaša pjesma "Vijesti". U kojoj mjeri se svakodnevica našeg kolektiva svodi na prepričavanje sadržaja vijesti?
MIKULA: Tu bih možda podijelio ljude prvenstveno na generacije. Recimo, generaciju rođenu pedesetih godina čine ljudi koji su dobili televizore sedamdesetih i oni i dalje u velikoj većini vjeruju televiziji. Zapravo, prepričavanje vijesti je ništa drugo nego kada se praviš pametan u smislu "ja sam to nešto bolje skon'o nego ti". To je poenta, odnosno kontrapoenta te moje pjesme. Želio sam ljudima da dam do znanja, ne da neću da se družim s njima, nego da oni malo spuste loptu i da vide da im je zaokupilo mozak nešto čim nisu kadri da se bave, u smislu bilo kakvog iznalaženja rješenja.
NN: Kada ste već pomenuli generacijski jaz, moram da pitam, koliko Vam iz doba vještačke inteligencije, kada su stasale generacije koje su telefon dobile po rođenju, nostalgično djeluju stihovi pjesme "Tehnološki hendikepiran"?
MIKULA: Vjeruj mi da sam razmišljao o tome, zato što je ta pjesma konkretno petnaestak godina stara. Hajmo reći da se pojavila u samoj ekspanziji Facebooka, ja lično sam otvorio prvi profil možda 2009. godine. To su bile te godine, ko je god želio, mogao je da se predstavi kao neka, hajmo reći, javna ličnost. Sam sam krenuo, iz neke želje za izrazom, a ne iz komercijalne pobude, da radim te stvari i taj tekst je, u tom momentu, govorio o sukobu generacija. Danas da radim pjesmu na tu temu, pjesma ne bi bila ista. Ko se tada rodio, recimo, danas ima petnaest godina. Ko je tad imao petnaest godina, drugačije je ta pjesma uticala na njega, nego na današnjeg petnaestogodišnjaka. Jednostavno, trebalo je doživjeti život bez interneta da bi se te stvari mogle porediti. Danas je to nezamislivo. Prije neki dan imali smo jedan kvar u komšiluku, i neki klinci koji su došli izvana, ostali su bez interneta. Oni u tom trenutku nisu imali drugog posla. Bez interneta jednostavno nisu znali šta da rade, jer nisu navikli da nemaju igricu, da nemaju aplikaciju, da nemaju taj neki prozorčić u svijet koji oni vide i na koji su navikli.
NN: Ne znam da li ćete se složiti sa mnom, ali primijetio sam da ste se u posljednjih nekoliko pjesama, kao što su, recimo, "Sama u svetu svom" ili "Strana tvog romana", uslovno rečeno, odmakli od lokalizama po kojima ste poznati. Ako sam u pravu, a možda i nisam, da li je taj odmak slučajan ili namjeran?
MIKULA: Namjeran je i u pravu si. Odmakao sam se, čisto iz razloga što sam posljednje tri godina u rodnom selu. Kada sam radio pjesme sa lokalizmima, radio sam ih sve iz Beograda i sasvim sam drugu namjeru imao s tim pjesmama. Njihove likove sam modelirao u svojoj glavi po nekim osobinama i karakteristikama našeg naroda. U suštini, možda su i sami arhaizmi i lokalizmi uticali na tok pjesme, dok bi, recimo, kada dođem kući, svi iz komšiluka našli koga sam ja to opisao i znali su tačno likove o kojima sam pisao, mada nijednog momenta nisam opisivao postojeće žive face iz rodnog kraja. Zašto sve to pričam? Zato što svi očekuju, kada sam ovdje, da imam veću inspiraciju, da ću više da radim na tome, ali postoji jedan razlog zašto to neću da radim. Jednostavno, nisam tračara, nisam neko ko sjedi po kafanama i sluša ko šta priča, pa to pretačem u pjesme. Namjerno bježim od lokalizama, zato što nema šanse da ja izmodeliram neki lik za pjesmu koji ne živi ovdje i u kojem se ne bi našao neko ko bi se prepoznao, pa mi onda možda prigovarao ili se osjećao ugroženim s te strane da sam ja njega možda prisluškivao, da sam nasjeo na nečiji trač ili tome slično. Iz tog razloga sam se odmakao od toga. Kada me pitaju kada će sljedeća pjesma, znam da misle na taj tip pjesme, a ja odgovaram, ako je napišem, niko više od vas neće progovoriti sa mnom.
NN: Za kraj, prije deset godina, kada smo radili intervju neposredno nakon što je objavljena pjesma "Kaš se ženit", kazali ste da su mali ljudi i njihovi problemi većina. Da li se, od tada do danas, položaj malog čovjeka poboljšao ili pogoršao?
MIKULA: Pogoršao se. Evo konkretnog primjera: ja sam napisao tu pjesmu i za nju dobio čak "Oskar popularnosti" i neku veče prvi komšija me iznervirao istim pitanjem, tako da to ništa ne znači. Ne vrijedi ti, mali čovjek i njegovi problemi su uvijek tu. Mi samo mislimo da nešto više znamo o životu time što imamo veći uvid u istoriju i što nam je znanje dostupnije, ali to je, opet, mač sa dvije oštrice. Danas je znanje tako servirano da do tebe dođe upravo tolika količina znanja koliku ti možeš da progutaš i, naravno, svako je u pravu. To uopšte ne znači da mi živimo kvalitetnije od ljudi koji su živjeli u prošlosti, prije ne znam ni ja koliko godina. Ruku na srce, imali smo i taj rat prije trideset godina, naši su u prošlosti ginuli i protiv Švaba, protiv Turaka, protiv Rimljana, protiv ovih i protiv onih, ali bilo je vjerovatno generacija koje je sve to mašilo i koje su živjele neki svoj život. Kako kažu u narodu, besposlen mozak je đavolje igralište. Ovo danas je đavolji koloseum, zato što je besposlenih mozgova mnogo. Svi su veći filozofi od Kanta, a malo ko se u suštini pita otkud ja u svemu tome, šta ja želim i šta ću sebi moći da kažem taj neki zadnji dan života, kako i na koji način sam se proveo, ako sam suštinski sam sebe lagao sve to vrijeme. Sve negativno što se događa u današnjem vremenu, upravo, pozdravlja priču da lažemo sami sebe. Mi ljudi to volimo i krivci smo za tako nešto. Ima ona poslovica: "Ako zatvoriš vrata svim manama, znaj da je istina sa druge strane."