Milica Milovanović je violistkinja i glumica s trenutnim angažmanom u produkciji. Međutim, muzika je bila i ostala njen prvi izbor, u šta nas je uvjerila osnivanjem violističkog dua "Duola" zajedno sa suprugom Đorđem.
Ovaj duo trenutno sprovodi projekat "Muzika pripada svima", u okviru kojeg je nedavno održao koncert u banjalučkom centru "Zaštiti me", pred djecom sa poteškoćama u razvoju. I ovaj put muzika "Duole" izazvala je odlične reakcije djece, a više o koncertu, projektu, kao i umjetničkoj muzici generalno, Milovanovićeva je govorila za "Nezavisne".
NN: Kakve su bile reakcije na koncert u Centru "Zaštiti me"?
MILOVANOVIĆ: Slaba je riječ divno. Svirali smo pred djecom koja nama uvijek, sa suprotne strane, podare nešto posebno. Tete koje ih čuvaju i koje rade sa njima komentarisale su kako su bili zainteresovani i oduševljeni, odnosno kako su svojom pažnjom pokazali koliko im je lijepo. Ponekad bude vrlo teško njihovu pažnju usredsrijediti, a djelovalo je tako da smo uspjeli u tome i mi smo baš zadovoljni.
NN: Recite nam nešto više o projektu "Muzika pripada svima"?
MILOVANOVIĆ: Ovaj koncert je bio nastavak tog projekta. Prvu, da tako kažem, turu koncerata smo odradili proljetos. Održali smo šest koncerata, dva u Banjaluci, po jedan u Istočnom Sarajevu, Trebinju, Srpcu, Derventi. Sada smo ponovo imali koncert u Banjaluci i u Prijedoru. Ministarstvo omladine i sporta nas je podržalo oba puta i zapravo uz njihovu podršku i realizujemo ovaj projekat. Plan je da održimo neki kontinuitet i da se udruženjima i centrima koja se staraju o djeci sa posebnim potrebama češće javimo, kako bismo i u budućnosti održavali koncerte u skladu sa njihovim potrebama.
NN: Kakav je repertoar koncerata za djecu sa posebnim potrebama?
MILOVANOVIĆ: Mi smo za njih posebno uradili aranžmane. Đorđe, suprug, svira u duu i piše aranžmane. Uglavnom je u pitanju filmska i popularna muzika. Popularna u smislu pop-rok kompozicije. Međutim, sviramo i jedan blok klasične muzike, koja je originalno pisana za dvije viole. Šarolik je repertoar, s tim da je zvuk više naslonjen na filmsku muziku. U jednom bloku smo takođe obradili i par pjesmica za djecu, tako da im je zanimljivo da čuju i nešto što sto odsto prepoznaju i na šta posebno reaguju.
NN: Kaka je scena umjetničke muzike danas i ovdje?
MILOVANOVIĆ: Banski dvor, recimo, u posljednjih pet godina zaista živi i scena je odskočila na zavidan nivo u odnosu na ono što je prije bilo. Velika je stvar, što se mene tiče, i osnivanje Simfonijskog orkestra pri Narodnom pozorištu Republike Srpske. To će u mnogo čemu da upotpuni repertoar umjetničke muzike. Taj orkestar na nivou Republike Srpske bi trebalo da je u obavezi da se kreće i mimo Banjaluke, što znači da bi dobar zvuk mogao da bude prenesen na cijelu republiku. Mislim da takvih sadržaja nedostaje u manjim sredinama. Mi smo imali priliku da radimo sa Trebinjem, Čelincem, Prnjavorom, ali sa drugim gradovima nismo imali srećne okolnosti u dogovorima za umjetničku muziku. S tim u vezi, vjerujem da institucija kao što je Narodno pozorište može pronijeti dobru notu kroz cijelu Republiku, pa se kasnije na to mogu osloniti i neki privatni angažmani jer bi vremenom bila formirana publika. Za sve je potrebno vrijeme, ljudi nisu navikli da im klasična muzika bude ono što je prvi izbor, ali klasična muzika živi puno duže i puno više od svega što je trenutno u ponudi, tako da se ja za nju iskreno ne bojim.
NN: Kakva je podrška umjetnicima od strane institucija Republike Srpske?
MILOVANOVIĆ: Uvijek ćemo mi reći da podrška nije dovoljna jer ne radimo onoliko koliko bismo željeli i mogli da radimo. Svaka podrška je dobrodošla. Mi smo dva puta podržani od strane Ministarstva omladine i sporta i nismo usamljen slučaj. Kada sam gledala rang-liste, bilo je poprilično udruženja i kreativnih stvari koje su podržane. Ja pretpostavljam da se radi u skladu sa onim koliko je trenutno moguće. Podrška postoji, ali da može bolje, uvijek može bolje.
NN: Što se tiče Vaše druge branše, glume, na čemu trenutno radite?
MILOVANOVIĆ: Trenutno sam više fokusirana na produkciju, jer sam zaposlena u produkcijskoj kući i više sam sa druge strane kamere, što bi se reklo. Međutim, trudim se, pa možda se pojavim i ispred kamere. Idem na kastinge u Beograd i krećem se tamo, jer je tamo glumačko tržište mnogo aktivnije i u svakom smislu atraktivnije. Kod nas se takođe nešto dešava, ali nekako još uvijek su zatvorena vrata za sve koji nisu dio nekakve skupine ili družine. Kao samostalan umjetnik jako teško možeš doći do kastinga i do uloge.