Kristijan Rahimovski, frontmen zagrebačkog pop-rok benda "Raspashow", uspješno nastavlja porodičnu muzičku tradiciju koju je njegov otac Aki Rahimovski počeo prije 30 godina.
Od kraja 2001. godine Kristijan je lider benda neobičnog naziva "Raspashow", s kojima je izdao uspješan album "Dignimo sidro", osvojio nominaciju za najprestižniju hrvatsku nagradu "Porin", te dva puta učestvovao na "Dori". Nedavno je Kristijan Rahimovski sa bendom "Raspashow" održao i prvi koncert u Sarajevu, te obećao da će s narednim albumom češće svirati u glavnom gradu BiH.
"Svirali smo po pravilu u svakom gradu u Hrvatskoj. Mislim da je došlo vrijeme da počnemo upoznavati publiku i u BiH. Sedam godina smo skupa, uskoro nam izlazi drugi album. Nadam se da će do kraja trećeg mjeseca biti objavljen pod markicom 'Croatia Records'. Biće zreliji, s obzirom da smo i mi stariji. Pjesme koje smo radili na albumu 'Dignimo sidro' nastale su u našim devetnaestim godinama. Biće i pjesama poznatog hrvatskog producenta Mire Buljana. Sigurno je da ćemo naš drugi album promovirati i u BiH. Također, imat ćemo promociju i u Makedoniji, gdje smo popularniji nego u Hrvatskoj. A još nismo bili tamo", kaže Kristijan Rahimovski.
NN: Da li Vam je bila olakšavajuća okolnost ili teret to što ste sin Akija Rahimovskog, pjevača kultnog benda "Parni valjak"?
RAHIMOVSKI: Ne razmišljam previše o tome. Jer, kad bih razmišljao, onda bi taj teret bio još teži. Ono što radim, volim da radim. Silno se trudim da, kad stanem na pozornicu, dobro pjevam, što nova generacija prepozna. U Hrvatskoj su mislili da nikada neću izaći iz očeve sjene. Desilo se da mi danas imamo svoju publiku u Hrvatskoj. Klinci znaju ko je moj otac. Ali, danas su klinci vrlo okrutni - slušaće te samo ako imaš dobre pjesme. Ako nemaš - neće te slušati pa makar ti otac bio Aki Rahimovski ili Mik Džeger. Ja sam imao sreću kada je u pitanju moje odrastanje. Odrastao sam uz cijelu tu priču "Parnog valjka". Imao sam sreću što sam odrastao na tim velikim koncertima i putovanjima, pa sam nešto i naučio. Ali, u pravilu, tek kad kreneš svojim stopama, onda počinješ učiti.
NN: Koliko Vam je otac podrška u radu?
RAHIMOVSKI: On je bio samo jednom na našoj svirci održanoj u Zagrebu. Moji roditelji su rastavljeni i moj otac ima svoj život. Pojavio se na našoj prvoj promociji u Zagrebu. Otpjevali smo jednu pjesmu. Ja sam mu rekao: "Nemoj slučajno da se popneš gore. Možeš, ali kada odu svi novinari". Pozvao sam ga na promociju i stvarno je bilo prekrasno. Od 600 ljudi, bilo je 500 cura.
NN: Prije muzičke karijere, živjeli ste u samostanu u Zadru. Zašto ste napustili samostanski život?
RAHIMOVSKI: Tamo sam upoznao puno Sarajlija, Kakanjaca, svega i svačega. To su stvari koje se ne mogu objasniti. Ne znam. I danas se pitam zašto. Meni je sve to neobično. Prošlo je deset godina. Tri godine sam bio u tom samostanu. A zašto sam bio, i danas postavljam sebi to pitanje?! Očito, netko je htio da me tamo nauči nekim stvarima u životu, koje su mi zaista koristile. Čovjek bez duhovnosti može prije pasti. Možda ću jednog dana i napisati knjigu, autobiografiju. Čudno jeste. Sjećam se trenutka kada sam već, takoreći, pucao po šavu. Razmišljao sam mnogo o tome hoću li u glazbu ili ostati u svećenstvu. Sjećam se da je u tom periodu moj otac imao turneju s "Valjkom" po Hrvatskoj. Bila je to 1999. godina i bili su obučeni u kožnjake s lancima. A ja sam bio u "haljini". Stari je došao u samostan. Odmah ga je rektor tog samostana uveo u sobicu da ga niko ne vidi s tim lancima. Otfurao me na koncert "Parnog valjka", gdje sam bio nekih 15-20 minuta, toliko sam smio i ostati. Tada se prelomilo u meni. Poslije toga sam otišao u vojsku i vratio se radostan doma.
NN: Da li razmišljate da se do kraja života bavite muzikom ili imate neke druge ambicije?
RAHIMOVSKI: Kad sam izašao iz samostana i odabrao glazbu, shvatio sam da će ona biti moj životni put. Danas drugačije razmišljam, jer sam mnogo toga i prošao u životu. Dobili smo odličnu priliku na jednoj svirci prošlog ljeta da snimimo album za inozemno tržište. Zapazio nas je jedan producent. Trenutno radimo i pjesme na engleskom jeziku; vidjet ćemo šta će na kraju biti. U svakom slučaju, čim god da se baviš u životu, danas je takvo vrijeme da moraš raditi s čelnim ljudima. Mi smo u Hrvatskoj s Mirom Buljanom, jer smatramo da je on čovjek koji je trenutačno top producent. S druge strane, mi smo susjedi, živimo u istoj ulici. Svako jutro smo na kavi, tako da smo i prijatelji.