Momir Momo Nikić je legendarni banjalučki roker, osnivač i gitarista grupe "Balkan Express", koja će 9. decembra u Koncertnoj sali Banskog dvora održati sad već tradicionalni akustični koncert, kakav sviraju samo na ovom mjestu.
"Nakon dvije godine pauze, grupa 'Balkan Express' ponovo se vraća na scenu, i to u svom već prepoznatljivom unplugged izdanju. Ovog puta, banjalučki rok sastav predstaviće gotovo cijeli svoj autorski opus: neke pjesme će prvi put zazvučati uživo, a publici će otkriti i nove numere nastale upravo tokom dvogodišnje tišine", javljeno je ovim povodom iz Banskog dvora, uz napomenu da su popularni "Balkanci" snimili album "Preporučeno" 1998. i "Ša la la la la" 2007. godine, nakon čega objavljuju i dva singla "Lovac na keš" sa Ivanom Peters i "Propast svijeta".
Uoči koncerta, o muzici i karijeri Nikić je govorio za "Nezavisne".
NN: Koliko Vam znači sala Banskog dvora u muzičkom i simboličkom smislu?
NIKIĆ: Najviše mi znači u simboličkom smislu. Mislim da smo mi prvi čistokrvni rokenrol bend koji je svirao u toj sali akustičnu verziju. Prvi koncert je bio poslije drugog albuma, ako se ne varam, 2008. godine, tako da je to bio jedan veliki eksperiment. Prvo nismo znali kako ćemo zvučati, a druga stvar kako će naša publika, koja je navikla na galamu, dim i opijate, prihvatiti da sjedi mirno i gleda taj koncert kao koncerte klasične muzike. Sjećam se da sam bio malo i pod stresom, ali na moje veliko iznenađenje, to je odlično prošlo, mnogo bolje od onoga što sam očekivao, tako da smo nastavili sa takvim koncertima kada god je prilika. Taj prvi koncert bio je malo jednostavniji. Bilo je tu gudača, ali već na drugom koncertu sve je to izgledalo ozbiljnije i, bar meni, lakše. Što se tiče aranžmana i zvuka, sad je to već poprilično uštimano.
NN: Da li Vam se aranžerski lakše izraziti u akustici ili elektrici?
NIKIĆ: Akustika nije naše prirodno stanje, ali ako je mogla "Nirvana" da snimi akustični koncert za MTV-ju, zašto ne bismo mogli i mi tako da sviramo.
NN: Kakav repertoar i koje goste da očekujemo na koncertu?
NIKIĆ: Standardno, sviraćemo naše stvari sa prva dva albuma i onih nekoliko singlova koje imamo. Pjevaće oba pjevača "Balkan Expressa": Saša Nikić, koji je snimio prvi album, i Dražan Pozderović Oskar, koji je snimio drugi. Što se tiče gostiju, biće tu interesantnih imena. Međutim, to bih ostavio da bude iznenađenje za one koji dođu.
NN: Gostovali ste na novom singlu Dade Topića "Troši se polako". Kako je došlo do ove saradnje?
NIKIĆ: Iskreno rečeno, tu pjesmu sam snimio prije tri ili četiri godine, a da nisam ni znao da je namijenjena za Dadu Topića. Već duži niz godina sarađujem sa Branom Likićem, poznatim producentom, još iz doba bivše Jugoslavije. Mlađi se ne sjećaju, on je imao grupu "Rezonansa" u Sarajevu. Ono što je važnije za ovu priču, Brano je među prvima na ovim prostorima imao i privatni studio. Definitivno je bio prvi u Sarajevu, odakle su ponikli mnogi sarajevski bendovi, a znamo već kakva je sarajevska škola u to doba bila. Slučajno sam počeo da sarađujem i sa njim prije 10 ili 15 godina. On živi malo u Njemačkoj, malo u Americi, malo ovdje, u tom je trouglu. Studio uglavnom ima u Njemačkoj. Nešto smo probavali i njemu se svidjelo kako ja sviram i kako razmišljam. U suštini, slično razmišljam kao on. U toj smo varijanti da on meni pošalje pjesmu, a ja ovdje postavim aranžman, odsviram gitare, moji muzičari odsviraju bubanj, bas i trake, onda ja njemu to šaljem, pa onda pjevaju što on, što drugi pjevači.
NN: Između ostalih, i Dado Topić?
NIKIĆ: Interesantno je to bilo što se tiče Dade. Srđan Marjanović i Dado Topić skoro su gostovali na televiziji i Dado kaže da ima jednu novu pjesmu na tekst Duška Trifunovića i počinje. U toku pjesme naiđe solo, slušam i djeluje mi kao da sam ja svirao, ali ne mogu se sad zakleti. Zvuči baš slično. Ne budem lijen, ukucam na internet, kad stvarno vidim muziku pisao i pjesmu producirao Brano Likić i onda ukopčam da sam ja to snimao, samo ne na Dadin vokal, nego na vjerovatno Branin ili nečiji, čiji mi je on tad već poslao, ne mogu tačno da se sjetim. I eto, pored Točka, Vedrana Božića, Josipa Bočeka i mnogih vrhunskih gitarista koji su sarađivali sa Dadom Topićem, nekako sam se i ja upisao na tu listu i ušunjao u tu priču.
NN: Nedavno je u izdanju "Devete dimenzije" objavljena i muzička ploča "Na rubu igle". Na kompilaciji banjalučkih bendova i izvođača "Balkan Express" zastupljen je pjesmom "Ti si ta". Kako se Vama čini ova kompilacija?
NIKIĆ: Poduhvat je sjajan, pogotovo što je to izašlo na ploči. Ja sam dijete gramofona. Ideja je odlična. Da li je tu trebalo biti više bendova, da li su trebali biti i neki stariji, to je priča za sebe. U svakom slučaju, za izdavača i ideju kapa dolje.
NN: Osjećate li nostalgiju prema starim nosačima zvuka?
NIKIĆ: Ne osjećam nostalgiju, zato što ja nikad nisam ni izašao iz toga. Sjećam se kada se CD pojavio kao medij, da je svima nama, koji smo bili naviknuti na gramofon i na trakaš, to bilo odvratno, sterilno i prečisto. U principu, bez obzira na to što se bavim produkcijom i što imam studio, što pravim aranžmane, ja se nikad nisam navikao na digitalni zvuk. Taj zvuk je, po mom mišljenju, previše pročišćen i kako čitam po forumima, svi producenti moje generacije slično misle, iako rade na digitali, jer je tako lakše i jeftinije. Svima nama je, pod navodnicima, greška što iz digitalnog, hoćemo da izvučemo analogni ton. Stalno se borimo s tim.
NN: Inače, šta možete reći o aktuelnoj rok sceni u Banjaluci? Kakva je ona u odnosu na, recimo, osamdesete, kada su radili "Dinar", "Radio" i druge grupe?
NIKIĆ: Bila je tad i grupa "Irena", velika predratna četvorka. "Dorijan Grej", koji je otišao u Zagreb, pa "Bas dans" itd. Jedna stvar je bila olakšavajuća osamdesetih. Tad je rokenrol bio mejnstrim muzika. Svi su slušali rokenrol. Čak i oni koji su slušali narodnjake slušali su i rokenrol. To je, dakle, bilo olakšavajuće, a sve drugo otežavajuće. Tada se nije lako moglo doći do studija, nije bilo jeftino. Nije bilo lako doći ni do medija. Banjaluka je bila medijski zatvorena. Pošto je tu bilo dobrog štofa i materijala, koji je, naravno, trebalo brusiti, ja sam se uvijek pitao zašto banjalučka scena nije više dala. Kasnije sam shvatio da je stvar jednostavna. Premalo je asfalta ovdje. Koliko god se bunili da fali zelenila, za urbanu priču u koju spada rokenrol, potrebno je više asfalta i više stanovnika. Bar duplo veći grad od Banjaluke je potreban za nekakvu kritičnu masu, da bi se tu rodilo nešto što je autentično. Nije sporno da je ovdje bilo dobrih bendova, ali relativno mali smo trag ostavili. Danas su tu "Sopot" i drugi bendovi, među kojima ne vidim razliku u odnosu na one iz većih centara. Međutim, problem je što je za uspjeh i ako hoćeš da imaš ozbiljniju karijeru, potrebno da se u jednom momentu odseliš odavde.
NN: Dali ste mi dobar šlagvort za sljedeće pitanje. Jedan od onih koji je otišao odavde i napravio značajnu karijeru u Beogradu, što se tiče umjetnosti uopšte, je Nikola Kolja Pejaković. Skoro ste snimili zajedničku pjesmu "Voz"?
NIKIĆ: Kolja i ja smo ista krvna grupa. Mi smo odrasli u jednom čudnom dijelu grada, na Čairama, kod nekadašnje škole "Filip Macura", današnje "Jovan Cvijić". Glavna dešavanja bila su na školskom igralištu. Prve ljubavi, tuče i opijanja su bili tu. Ja sam malo stariji od Kolje, ali smo se poznavali. On jeste primjer uspješnog čovjeka u umjetnosti, ali ja bih volio da je neko uspio baš sa banjalučke adrese. Imamo mi i Romanu i Borisa Režaka, ali sve su to ljudi koji su u Beogradu izgradili karijeru. Kolja je otišao preko neke druge linije, bavio se filmom i pozorištem, pa tek onda muzikom. On je multitalentovan i, po mom mišljenju, napravio je najveći posao.
NN: Inače, kakvo mišljenje imate o Koljinoj muzici?
NIKIĆ: Muzika je fenomenalna, a što se tiče tekstova, tu ima šaranja, kao što ima i kod mene. Ljudi i dalje traže da sviram "Skakača", a to je nešto što sam napravio sa petnaest ili šesnaest godina i sada zvuči čudno kada dripac sa još malo 65 godina svira "nije me briga za nevine djevojčice". Nije normalno, jednostavno, ali pošto ljudi vole tu pjesmu, ne mogu je odbaciti. Tako i Kolja. On ima brutalnih i polubrutalnih tekstova koje, pretpostavljam, danas ne bi pisao. Međutim, posljednja dva albuma su mu jako zrela i tu, bar ja, ne bih ništa mijenjao. Kada sam napisao pjesmu "Voz", njega sam odmah imao u glavi. On je danas jako zauzet, ali uspjeli smo to snimiti i mislim da je bila dobra saradnja i sa moje i sa njegove strane.
NN: Ta pjesma će se uz pjesmu "Stari pas" naći na nadolazećem albumu "Natural Stupidity", koji snimate pod imenom "Momo & Family"?
NIKIĆ: To je, hajde da kažem, moj solo projekat, iako mi je "projekat" možda i najmrža riječ. Tu će se naći pjesme koje nisu za "Balkan Express". Biće malo mekaniji album. Nešto ću čak i ja otpjevati, ali uglavnom će tu biti gosti. Kolja je u "Vozu" prvi, u "Starom psu" gost je moj rođeni brat Miroslav Nikić Žabac. On inače živi u Londonu i otpjevao je pjesmu kada je bio na odmoru. Tu pjesmu mi je faktički radila najuža familija.
NN: Ovdašnja publika malo poznaje rad Miroslava Nikića Žapca. Šta možete reći o njegovom muzičkom putu?
NIKIĆ: On je velika zvijezda u Londonu (smijeh). Šalim se, da bi publika poznavala nečiji rad, on mora nešto snimiti, promovisati itd. Moj brat se u Londonu zaista bavi muzikom, ali ne samo muzikom. Ima interesantan bluz, andergraund stil. Na njega je dosta uticao Tom Vejts. U interesantnom je pravcu. Kod mene je u studiju snimio desetak pjesama, ali je takav lik da nikad nije dao niti da ja promovišem to, niti je on sam to negdje predstavio. Njemu je bitno kada mu dođe četiri-pet drugara da on to pusti. Nažalost, jer, po mom mišljenju, jako je talentovan i jako je to originalno za naše područje. Međutim, on nema profesionalne, a ni ambicije uopšte.
NN: Ipak, što se tiče benda "Momo & Family", danas možemo reći da Banjaluka ima više Nikića nego Beograd Jelića?
NIKIĆ: Nepotizam u punom zamahu (smijeh). Tako je ispalo, iako sam ja oduvijek mrzio raditi sa svojom rodbinom. Međutim, ispalo je tako. Kada je moj sin Stefan bio klinac, pustio sam ga u "Balkan Express" da malo uđe u štos, a poslije ga nisam mogao otjerati, tako da je ostao do dan-danas. Drugi sin nije član "Balkan Expressa", ali svira kada su veće fešte. S njim imam problem, jer svira bolje od mene. Zato i nije stalni član grupe (smijeh).
NN: Kada možemo očekivati kompletan album?
NIKIĆ: Najranije za godinu dana.
NN: Radite li na novom materijalu "Balkan Expressa"?
NIKIĆ: Vjerovatno ćemo u skorije vrijeme izbaciti singl ili dva. Nažalost, naš bend su poprilično istrošile tezge. Svirali smo na velikim binama, na motorijadama, ali mnogo je tu staža po raznim ćoškovima, klubovima i kafanama. Nikad nisam volio probe, a te tezge su nam održavale formu. Zbog toga smo uvijek odgađali snimanja. Volio bih da smo se više posvetili autorskom radu.
NN: Za kraj jedno teže pitanje, kakva je budućnost rokenrola?
NIKIĆ: Rokenrola će uvijek biti, kao što ima i džeza. Možda je rokenrol ostao i duže nego što je trebalo. Naravno da se šezdesete i sedamdesete nikada neće ponoviti i da rokenrol nikad više neće biti mejnstrim, ali činjenica da su i današnji klinci čuli za Džimija Hendriksa i Dženis Džoplin govori da ta muzika nikada neće umrijeti, kao što je umrla neka koja je nastala poslije. Što se tiče toga, ne brinem se.