Momčilo Bajagić Bajaga i njegovi "Instruktori" na regionalnoj muzičkoj sceni sviraju i opstaju već 24 godine. Njihove pjesme pjevaju se širom planete, u svim gradovima u kojima žive stanovnici zemalja s područja bivše Jugoslavije. Bajaga i "Instruktori" naredne godine planiraju spektakularnu, veliku turneju. Iduće godine obilježiće dvije i po decenije svog postojanja.
"Obilježićemo je velikom turnejom. Ima nas šest u onoj standardnoj postavi na bini. Nas četvorica smo od 1984. godine zajedno. To je svakako redak slučaj. Možda nam mogu još parirati 'The Rolling Stonesi'. Oni su zajedno oko 40 godina. Mi smo stvarno non-stop radili. Nekad manje, nekad više", objašnjava Momčilo Bajagić Bajaga.
NN: Kako doživljavate muziku nakon toliko godina na muzičkoj sceni - kao potrebu ili posao?
BAJAGA: Kao potrebu i posao. Mislim da je muzika specifičan posao. Imam kolega, starijih muzičara, koji su u osmoj, pa čak u devetoj deceniji života. I oni, normalno, ne rade aktivno, ali sviraju. Kad se penzionišete, ne možete da kažete da nikad više ne želite da svirate gitaru. Muzika je zbog toga dobra. Nikada ne možete da je ostavite. Meni je muzika ušla u metabolizam. Nekako mi je potrebna.
NN: Koliko ste do sada napisali pjesama i kako one nastaju?
BAJAGA: Svakako nastaju. I brzo, i sporo, i teško, i polako, i odjednom, i po godinu dana. Sve sam varijante probao. Imam objavljenih gotovo 300 pesama. Najproduktivniji sam kao tekstopisac i kompozitor.
NN: Odakle crpite inspiraciju?
BAJAGA: Volim to. Da ne radim javno, stvarao bih pesme za sebe. Jer da nije tako, verovatno bi mi se sve to već smučilo. Ja sam počeo profesionalno sa 17 godina, a ovaj bend sam napravio još kao dvadesetpetogodišnjak. Dakle, muzikom se profesionalno bavim gotovo 30 godina.
NN: Interesantno je da ste sarađivali s harmonikašem i folk instrumentalistom Ljubišom Pavkovićem. Međutim, nikada niste ostvarili saradnju s nekim folk pjevačem. Zašto?
BAJAGA: To me ne zanima. Imao sam mnogo ponuda da radim za njih. Ali, folk pevači uglavnom kradu grčke ili turske pesme. Vrlo često letujem u Grčkoj. Kada jedne godine čujem te pesme, iduće godine čujem srpsku varijantu. I prosto mi nije jasno što ih ti Grci ne jure bar za to. Jer to je bezveze. Inače, ja poštujem folk pevače jer smatram da takva muzika treba da postoji čim imaju publiku. Neka rade ljudi. Ponekad ih viđam po aerodromima. U tom smislu sam s njima OK, ali ja ne volim tu muziku.
NN: Vi i "Instruktori" ste tipični predstavnici srbijanske rokenrol scene. S obzirom da je napredovala tehnologija, mislite li da u takvoj evoluciji može da opstane rokenrol?
BAJAGA: Može. Sada se malo promenilo, jer izdavaštvo nije tako jako kao nekad. Ali, pre deset godina, kada je rokenrol muzika bila najjača, karta za koncert i LP u Americi su koštale, možda, 20 dolara. E, sad, disk košta devet dolara, a ploče 50 dolara. Ali, ulaznice za koncert, recimo Princa, koštaju 120 dolara. I ljudi žive jedino od koncerata. Koncerti su jedina stvar koja ne može da se pirateriše.
NN: Sakupljte li LP ploče?
BAJAGA: Sve što sam imao dao sam Saši Lokneru, pošto njegov brat ima 30.000 longplejki. Dao sam mu i svoj gramofon.
NN: Koju vrstu muzike privatno slušate?
BAJAGA: Slušam najrazličitiju muziku. A volim Princa, Zapu, Boba Marlija. Inače, slušam džez, klasiku, etno. Slušam muziku iz svih krajeva.
NN: Privatni život dobro skrivate od javnosti. Kako Vam to uspijeva?
BAJAGA: Prvo, nisam od ljudi koji vole da dovode novinare kući. Bezveze mi je to da se slikaš u dvosedu i da ti tetke vide kakve imaš slike na zidu. Drugo, mislim da su mi deca normalna deca. Anđela ima časove klavira, a sada želi da uči svirati gitaru. Marko ima afiniteta ka sportu, kompjuterima, jezicima. Anđela se loži na muziku i umetnost. Ja ih ne forsiram. Roditelji, u principu, i treba to da rade, da vide šta im deca vole pa da im pomognu u tom njihovom usmerenju.
NN: Nedostaje li Vam išta iz bivše SFR Jugoslavije? Nedostaje li Vam muzika iz toga doba?
BAJAGA: Kako da kažem, nedostaje mi to vreme. Prvo, ja sam bio mlađi 20 godina. Tu ima jedna dobra priča. Pitaju babu: "Baba, kad je tebi bilo najlepše." Ona kaže: "1943. godine." Kažu oni: "Kako, baba, 1943. godina!? Bio je rat." Baba odgovara: "Jest, ali ja sam imala 17 godina i prvi put sam se zaljubila." Znači, imam i ono subjektivno. Ja sam voleo bivšu Jugu. Za mene se u tom smislu nije ništa promenilo. Mi sviramo i sada u svim ex-jugoslovenskim republikama. Nekad mi je žao što više nema te države. A opet, sa druge strane, toliko je bilo krvi oko te Jugoslavije da više ne bismo trebali da je pravimo. Nije bitno kako se zove. Neka ljudi mirno žive i to je meni najbitnije. Ja mislim da to može da se postigne.
NN: Kako je na Vas uticalo odvajanje Kosova od Srbije?
BAJAGA: Ja sam svirao na Kosovu. Malo mi smeta što je to ipak jedan presedan. Zašto uvek mora da bude kod nas neki presedan!? To mi užasno smeta. Šta da kažem? Ja nemam nikoga na Kosovu, moji nisu odatle.
NN: Kada bi Vam se pružila prilika da obnašate funkciju ministra kulture Srbije, da li biste je prihvatili?
BAJAGA: Ne. Mene zanima muzika, ja nisam u tom političkom fazonu. Jedno kratko vreme sam bio predsednik Udruženja muzičara. To sam bio šest meseci. Ali, šta se dešava? Taj čovek koji je predsednik Udruženja mora stalno da ide u neke opštine, kod nekih političara. Stalno ima neke sastanke. A ja stalno imam neke koncerte. Mi sviramo najmanje 100 dana godišnje i dovoljno mi je to.