Muzička karijera Zrinka Tutića počela je prije skoro četrdesetak godina u Banjaluci, a nastavljena je u Hrvatskoj.
Preko 30 miliona prodatih ploča i bezbrojni hitovi obezbijedili su mu nadimak Mida Diskografije - sve što dotakne pretvori u zlato. Jedan je od osnivača muzičke nagrade "Porin", a vlasnik je i glavni producent izdavačke kuće "Tutico".
Skroman i pristupačan, kakav jeste, rado se odazvao pozivu za intervju "Nezavisnim novinama".
NN: Vlasnik ste i glavni producent izdavačke kuće "Tutico". Kroz "Tutico Classic" promovišete ozbiljnu muziku. Šta Vas je potaknulo na osnivanje "Tutico Classica" i koji su budući planovi?
TUTIĆ: "Tutico" funkcionira kao moj glazbeni studio. To je nešto što u najvećoj mjeri koisti meni. To je label, etiketa i označava neke od radova kojim se ja bavim. Ponekad objavljujem i radove kolega za koje smatram da ih treba objaviti.
Učinilo mi se da ću "Tutico Classicom" potaknuti rad izuzetno nadarednih umjetnika kao što sjajna pijanistica Martina Fijak, Monika Leskovar - čudo od violončelistice, ili "Zagrebački solisti" koji su mrak od umjetnika. Poslovni uspjeh se može postići i potrošnom robom koja traje jednu sezonu. Ovo daje spori, ali dostižni uspjeh koji traje vječno.
NN: Komponovali ste muziku za djecu i film, sportske manifestacije, brojne hitove da i ne spominjemo. Na čemu trenutno radite?
TUTIĆ: Trenutno sam završio mjuzikl "Majka Božija Bistrička" u kazalištu "Komedija". Uz ansambl "Komedije" kao gosti će nastupiti Toni Cetinski, Maja Blagdan i Jacques Houdek. Radim i novu ploču Maje Blagdan. Planiram i osnivanje orkestra s kojim bih bio i ja, ali povremeno i eminentni gosti. Unutar orkestra bi bili ljudi koji sjajno sviraju i pjevaju. Cilj mi je vratiti poljuljani ugled hrvatskoj zabavnoj glazbi koja je bila stožer na ovim prostorima. Zabavna glazba je karakteristična ovom podneblju. Trgovinom, ratnim vremenima i drugim razlozima se sve to razvodnilo i otišlo u krivom smjeru. Ovakav projekt bi bio moj doprinos povratku ugleda hrvatskoj zabavnoj glazbi, ali i zabavnoj glazbi u cjelini. Pitanje je samo da li sam spreman za nastupe na bini i u kojoj mjeri? Ostavio sam kosti u ovom poslu, imam 53 godine, što nije ni mnogo, ali nije ni malo. Možda bih radije ostao u studiju, i eto, još se oko toga lomim. Suradnici me na to nagovaraju, ali sve još "visi u zraku."
NN: Rođeni ste i odrasli u Banjaluci. Pri spomenu Banjaluke danas, koja Vam je prva asocijacija?
TUTIĆ: Prva asocijacija je ljepota - čovjek može tako voljeti samo ono što je dio njega. Ljepota, nostalgija, radost, prijateljstvo. U Banjaluci sam proveo prvih osamnaest godina, a ove godine slavimo 35 godina mature. Taj dio moga života je nepromjenjiv. Svatko ima pravo na bolje sutra, ali ne i na bolje jučer. Jučer je nepromjenjivo.
NN: Možete li nam ispričati nešto o školovanju u banjalučkoj Gimnaziji?
TUTIĆ: Upisao sam Gimnaziju 1969. Mi smo bili generacija koja je išla u staru zgradu Gimnazije. Poslije potresa otišli smo u Crikvenicu, i u trećem razredu vratili se u novu Gimnaziju. Taj boravak u Crikvenici nas je jako zbližio. Normalno, nakon nastave učenici se raziđu kućama. Kod nas to nije bio slučaj - mi smo iz dana u dan živjeli zajedno. Gimnazija je apsolutno jedan od presudnih dijelova moga života. Osim toga, moja prva "velika" ljubav vezana je za Gimnaziju.
NN: A, Vaša prva prava muzička grupa je "Selekcija", osnovana davne 1971. Kakva su sjećanja na početke?
TUTIĆ: Ime grupi smo dali jer smo bili selekcija više bendova. Dio je došao iz "Dvadeset sedme dimenzije", a Jasna Čaušević i ja smo svirali u gimnazijskom bendu. Prve gaže smo odradili u Banjaluci. Malo pomalo, stvorili smo ime i izdali prvu singlicu, koja je bila u ono vrijeme aposlutna senzacija. Ničega ružnog nije bilo u raspadu naše grupe. Raspali smo se iz razloga što nije bilo moguće uskladiti naše tadašnje živote - živjeli smo na sto strana. Stigle su nas obične životne obaveze. Kroz grupu je prošlo više glazbenika, a zadnji gitarista "Selekcije" bio je Zele Lipovača iz "Divljih jagoda."
NN: Nakon Banjaluke, dolazite u Zagreb 1973. godine, nastavljate rad sa već osnovanom pop grupom "Selekcija" i počinje Vaša uspješna karijera. Koje su razlike između pop scene onda i danas?
TUTIĆ: Prvo, ljepše je bilo onda. Posebno za mlade glazbenike. Bilo je klubova u kojima se sviralo. Samo u Zagrebu bilo je desetak takvih mjesta. U Banjaluci su bili "Čajavec", ljetnja bašta KAB-a, Dom kulture da i ne spominjem. Mnogo mogućnosti su imali mladi ljudi, a danas nemaju ništa. Nema niti jednog kluba gdje se svira. Na moru nema terasa gdje se svira uživo, gdje se može sjesti, uživati i zaplesati. Toga više nema. Mladi ljudi danas nemaju mogućnost početi svirati negdje niti sticati iskustvo neophodno za ovaj posao. Ja se šalim i kažem da imam svakih 15 dana "ambulantu". Dolaze mi novi ljudi direktno iz kuće "iz papuča" kako mi to kažemo. To je svojevrsna audicija. Moram reći da sam zbog takve situacije općenito vrlo nesretan, jer među njima ima darovitih mladih ljudi koji, nažalost, nemaju mogućnost stjecati neophodna iskustva.
NN: Dobitnik ste velikog broja zlatnih i platinastih ploča, te dvije "Zlatne arene" u Puli za filmsku muziku. Šta od svega do sada smatrate svojim najvećim uspjehom?
TUTIĆ: Dvije "Zlatne arene" u Puli i nagrada za glazbu u Monteralu za film "Kad mrtvi zapjevaju" je apsolutno u tom domenu najznačajniji uspjeh. Možda je najveći uspjeh i to što sam sa Doris Dragović i pjesmom "Željo moja" napravio ploču u producentskoj kući velikog Ralpha Ziegela, koja je i objavljena vani. To je u ono doba sredinom osamdesetih bilo nezamislivo. To je drugi segment. Treći segment je svakako to da se tinejdžerska zvijezda kakva je bila Tajči još nije ponovila. Ipak, moja četiri kantautorska albuma su nešto što me najviše određuje. Branko Vukšić je napravio uvod za moju ediciju koja izlazi na jesen i upotrijebio je izraz "kantautor iz Banjaluke". To me definira - i djetinjstvo i rad. Vjerovatno je nekakav uspjeh ostati svoj. Obično kad me neko pita kako sam, odgovorim: "Sebi podnošljiv, a drugima ne znam."
NN: Uvijek nezahvalno, ali i neizbježno pitanje - kakav je Zrinko Tutić privatno?
TUTIĆ: Ja sam neodvojiv od svoje glazbe. Nadam se pritom da su moja djeca znala s tim živjeti i nositi se s time. Nastojim svaki slobodan trenutak provesti u vikendici na Plješivici. Djeca su već velika, sin Ivan ima 27 godina. Prije sedam mjeseci sam postao djed Luke. Zasad me se plaši, jer krupno govorim i nosim naočale, a oko njega su sve sitni glasići. Kćerka Tea završava gimnaziju i srednju muzičku školu. Dvoumi se između prava i muzičke akademije. Dobra je vijest da sigurno neće biti pjevačica.
Inače, živimo od moga pisanja. Srećom, danas je tehnologija omogućila da komponiram iz svoje vikendice. Proveo sam sigurno 25 godina svoga života u studiju i to je, slobodno mogu reći, rudarski posao. Sad je sve mnogo lakše i ugodnije.
NN: Utisak je da uspješno držite svoj privatni život podalje od očiju javnosti?
TUTIĆ: Kompozitor i glazbeni producent po pravilu ne izaziva veliki interes javnosti. Mene spominju samo kada me vide s nekom pjevačicom. Ali, to je prolazno i više im je stalo da pišu o toj pjevačici. Tako da nisam izazivao tu vrstu interesa kao javna osoba. Možda sam imao i sreće, jer sam živio u onim vremenima kad nije bilo tog "ludila i žutila" u tolikoj mjeri kao danas.