Samoproglašeni pjesnik, kako za sebe voli reći Nebojša Kuruzović, zajedno sa Sašom Berendikom i ostatkom ekipe "Jazz Poesy Cabareta" sutra uveče s početkom u 19.30 u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske promovisaće spot za pjesmu "Šangaj".
U nekoliko slojeva putopisna i reflektivna, ali prije svega ljubavna, ova pjesma tako će se kao prva s albuma "Ne pravdam se, već se ispovijedam" naći pred televizijskom publikom u produkciji Radio-televizije Republike Srpske. Tom prilikom o pjesmi, radu na spotu, ali i muzici i poeziji za "Nezavisne" u kratkom intervjuu pričao je njen autor Nebojša Kuruzović.
NN: Spot za pjesmu "Šangaj" radili ste poprilično dugo. Možemo li, stoga, očekivati da će ono što ostavljate u amanet zadovoljiti i vas i publiku?
KURUZOVIĆ: Iskreno, meni je bitno da su režiser Mišo Kočić i sva ekipa koja je radila na njemu zadovoljni. "Jazz Poesy" ima tu blagodet da je sarađivao sa dosta vrhunskih umjetnika i divnih ljudi i kad god počinjemo saradnju ja im kažem - napravite ono što osjećate. Saša i ja smo dali tekstove, bend je na njih odgovorio muzikom, sad se čeka vaš odgovor iz umjetnosti kojoj pripadate. Tako nastaje sinergija, svako daje onaj najbolji dio sebe koji može posvjedočiti, on ne gubi ništa, a svi dobijaju.
NN: Koliko su u današnjem vremenu tehnogije spotovi učinkoviti? Čini mi se da tek pomoću vizuelnog većina ljudi danas pronalazi i muziku i poeziju...
KURUZOVIĆ: Muzički spot je samo dio vizuelne umjetnosti, a danas ona dominira. Lično smatram da je to dobro i da poeziji više odgovara audio-vizuelna umjetnost kao ljubavnik nego književnost u formi štampane knjige. Po mom mišljenju stih je suviše zarobljen na papiru, a u audio-vizuelnom formatu je najbliži onom njegovom najljepšem agregatnom stanju, a to je izvođenje uživo. Ja možda nisam najadekvatnija osoba da držim propovijedi i dajem savjete jer sam ja samoproglašeni pjesnik, ali mislim da nažalost većina savremenih pjesnika ima cilj da objavi knjigu i tu se priča završava. Mislim da tu energiju treba da preusmjere u izvođenje poezije uživo ili putem videa. Podatak je da ćemo mi prodati možda naš tiraž poezije od 500 komada na jedvite jade. Sa druge strane mi smo snimili našu poeziju i emitovali je u formi video-klipova na Facebooku i, vjerovali ili ne, pojedinačno svaku pjesmu, govorim o poeziji, a ne o muzičkoj pjesmi, je gledalo u prosjeku preko 18.000 osoba. Niti jedan pjesnik današnjice u regionu ne može da proda 18.000 zbirki poezije, a to znači da isti broj ljudi nikada neće moći da uživa u njegovoj poeziji.
NN: Pjesma je nastala na Vašem proputovanju kroz Kinu, zanimljiva je stvar da se zove "Šangaj", a pominju se Peking, Melburn...
KURUZOVIĆ: Ljepota te pjesme je što je ona istinita, a u isto vrjeme imaginarna. Veri i meni je stvarno neki Kinez, vjerovali ili ne, u po metroa u Pekingu pjevao "Bože pravde" i na moje trik pitanje kako ide himna Bosne i Hercegovine on je rekao: "Pa BiH nema tekst već samo muziku himn". Peking je stvarno grad u kome u tri ujutru idete na masažu, a onda u lokalnu kafanicu, u kojoj do pet pijete čaj od jasmina. Pri tom kineska studenkinja imaginarno svira klavir na kafanskom stolu, Vera gudi melodiju, a neki banjalučki samoproglašeni pjesnik govori još nenapisanu pjesmu. U suštini sve je bila istina i sve je bila jedna velika imaginacija. To vam je umejtnost, šta ćete, vjerujte pjesnicima, kad pomalo lažu oni to rade za vaše dobro.