"Galija", jedan od onih bendova koji je kroz proteklih pet decenija predvodio domaću rok scenu, nastupa 31. maja, druge večeri "Moto-festa 2025", koji će u organizaciji Moto-kluba "Stršljen", tradicionalno, biti održan na banjalučkoj tvrđavi Kastel.
Iako zvuči gotovo nestvarno, "Galija" već pola vijeka plovi domaćim i svjetskim muzičkim scenama, a nakon 15 studijskih albuma upustili su se u pripremanje 16. nosača zvuka.
Više o gostovanju na "Moto-festu", muzici kroz sve ove decenije, poeziji i pozorištu, lider i idejni tvorac benda Nenad Milosavljević, alijas Neša Galija, govorio je u intervjuu za "Nezavisne".
NN: Kakav repertoar pripremate povodom "Moto-festa" i kakvo veče očekuje Banjalučane?
MILOSAVLJEVIĆ: Verujem da izabrana set-lista adekvatno pokriva period od gotovo 50 godina rada i 15 studijskih albuma koji su iza nas. Teško je udovoljiti svim željama, ali verujem da će odabrani repertoar zadovoljiti očekivanja prisutnih. Ne mogu reći da sam se na taj problem navikao posle svih ovih godina, ali znam da smo uvek davali prednost onim pesmama koje su same preživele sve ovo vreme. Nekako mi se čini da smo se na taj način najmanje ogrešili o one koji su više očekivali od nas te večeri. Naprosto, nemoguće je svesti toliko vreme rada u jednu noć, na jedan koncert. Svakako ćemo se potruditi da bude kvalitetan koncert i da za svakog ponešto iznedrimo tu noć.
NN: Grupu ste osnovali još 1976. godine, a zavidnih 50 godina rada se približava. Planirate li da ovaj uistinu veliki jubilej na neki način obilježite?
MILOSAVLJEVIĆ: To bismo svakako voleli. Ali, nažalost, ne zavisi sve samo od nas, naprosto dinamika vremena diktira sve. Postoje poprilično ambiciozni planovi, a šta će od svega biti, videćemo.
NN: Iako ste na sceni već skoro pola vijeka, i dalje redovno nastupate kako u regionu, tako i u inostranstvu. Šta Vam i dalje daje snagu da izađete na scenu i uzmete gitaru u ruke?
MILOSAVLJEVIĆ: Ljudi i događaji. Veoma je inspirativno gledati kako se u periodu od pola veka smenjuje dominacija ljudi sa jakim duhovnim i intelektualnim vrednostima i ljudi sa jako siromašnim duhovnim i intelektualnim vrednostima. Kao da gledam nekakav golemi film u kome reditelj na čudan način pokušava da nam otkrije sadržaj i poruku filma, u kome je sve što je vredno u ljudskoj prirodi zapravo relativno, u filmu u kome se scene beskrajno i uporno ponavljaju sa različitim glumcima, kojima čitav život nije dovoljan da iskažu sebe kroz zadate uloge. Na sav taj čemer treba smoći snage i prikazati onu vedru prirodu čoveka koji želi biti dostojan življenja u vremenima u kojima se našao. Kažu da su došla neka druga vremena. Opet? A ja i dalje uporno tragam za onim istinskim stidom, lepotom voljenja, ushićenom radošću naivan od ljubavi koja strepi, ne bi li smislu dao poentu. Snagu pronalazim, jer nemam izbora.
NN: Vaše početke vezujemo za "Zaječarsku gitarijadu". Koja je uloga muzičkih festivala danas u odnosu na taj period? Na koji način novi bendovi danas mogu doći do vidljivosti i do publike?
MILOSAVLJEVIĆ: Gotovo nikakva, jer su festivali deo muzičke industrije koja praktično ne postoji, ne bar u onom obliku koji je namenjen svakom kreativnom biću. Društvene mreže su preuzele sve, ali one se obraćaju svima, bez ikakve selekcije, te su najvidljiviji oni koji nude lakši sadržaj nametnutog instant trenda, a na taj način, po mom mišljenju, dobijamo beskrajni šum. Zaboravljamo da tekovina demokratije podrazumeva pre svega odgovornost prema svemu, pre svega prema izgovorenoj i napisanoj reči. Teško je stvarati u ovakvim vremenima, a da to ne bude forma vica, jer oni prolaze po difoltu, najbrže se šire, još ako ih garniramo sa osećajem društvene stvarnosti, onda to i može dati nekakav rezultat, jer nam u zamenu za nemoć pruža humor kao spas. Ali to je samo jedna strana medalje, šta ako poželimo da pomeramo granice, što je osnov svake vrhunske umetnosti sposobne da obeleži večnost. Bez ozbiljne muzičke industrije sa ozbiljnom uređivačkom politikom, teško je bilo šta ozbiljno i sistematski stvarati.
NN: Nemamo često priliku da razgovaramo sa ljudima koji su bili svjedoci raznih era na muzičkoj sceni. Koliko se za ovih pedesetak godina domaća muzička scena izmijenila i kako gledate na savremene trendove u njoj?
MILOSAVLJEVIĆ: Svako vreme ima svoju boju, svoj zvuk, svoj karakter i emociju. Pevana poezija je poprilično efikasna u oslikavanju vremena u kojem je stvarana, što je u osnovi i zadatak svake umetnosti. Ono što mi se čini da je različito od onog stvaranja od pre četrdesetak godina jeste odsustvo duboke emocije prema suprotnom polu kao elementarnoj osnovi za stvaranje novog čoveka. Ljubav je nekako postala virtuelna, moguća, nezavisno od njene suštinske svrhe. U potrazi za novim izrazima novo savremeno stvaralaštvo je poseglo za rešenjima u kojima čovek nije u fokusu emotivnog bića, već formalna figura događaja svakodnevice. Unutrašnja razrada duhovnosti je u drugom planu ili je nebitna. Crna hronika preuzima primat osnove inspirativnosti savremenog trenda. Retke su pesme koje se bave unutrašnjim stanjem ličnosti. Uglavnom su to ljubavne pesme bez ljubavi ili ja to ne razumem. U svakom slučaju, vreme će presuditi, ako ikog to zanima, s obzirom na to da živimo u izrazito materijalnom vremenu.
NN: I rok muzika, kao kulturni fenomen, na početku nije nailazila na odobravanje cjelokupne publike. Šta je, po Vašem mišljenju, potrebno da bi neki žanr naspram trenutnog trenda postao kulturni fenomen i živio decenijama?
MILOSAVLJEVIĆ: Svi muzički pravci imaju slične puteve. U početku su alternativa, a onda, u zavisnosti od kvaliteta stvaranja, postaju mejnstrim iliti kulturni fenomen. Zato ja uvek blagonaklono gledam na alternativu, jer možda će to postati neki pravac koji će obeležiti nečije vreme. Važno je biti otvoren prema novim stvarima, ali istovremeno je važno imati kritički odnos prema istim. Zato se alternativna umetnost najlakše stavlja u koš priznatih, a to zna da napravi ozbiljnu zabunu, pogotovo ako nisu ispunjena očekivanja. Sve velike umetnosti su na početku bile alternativa. Rok muzikom su se bavili ozbiljni umetnici, zbog kojih je ona postala fenomen jednog vremena, a možda i više. Suština je bila u njenoj beskompromisnoj angažovanosti u vremenima kada je čovek poslednji put bio slobodan. Čini mi se da bi danas morali pre svega ljudima objasniti šta je to sloboda i kako je prepoznati, pa onda objašnjavati dalje.
NN: Stvarate li nove pjesme, hoćemo li uskoro čuti nešto novo od "Galije", kakvo je stanje na tom polju?
MILOSAVLJEVIĆ: Album je napisan još pre više od godinu dana, ovih dana smo ušli u studio i započeli lagano snimanje. Čini mi se da su pesme jako dobre i da u njima ima puno onoga što nije na ceni. Nisam nikad bio sklon da bilo kome povlađujem, pogotovo u stvaralaštvu, jer čovek sa svojim stvaralaštvom mora živeti u svim situacijama do kraja. Ovaj album bi morao biti oda onim danima kada je čovek hodao uspravno. Zato ćemo ga raditi lagano, pa kad stignemo.
NN: U Vašim pjesmama se često čuje koketiranje sa tradicionalnim i balkanskim melosom. Na koji način se ovakvi žanrovi uklapaju sa rokom, šta je Vas inspirisalo da ovu kombinaciju detaljnije istražite?
MILOSAVLJEVIĆ: Tradicija je nešto poput genetskog koda i sasvim je prirodno da u rok muziku budu s vremena na vreme ugrađeni naši balkanski elementi. Mislim da to oplemenjuje rok muziku, jer rok muzika je pre svega stav, pa onda sve ostalo. Zanimljivo je upoređivati različite energetske elemente iz različitih krajeva sveta, pogotovo ako pričamo o istoj stvari. Emocija je univerzalna, ona nema generalnog vlasnika, ona pripada svakom čoveku ponaosob. Iz takvog stava rodile su se mnoge velike misli i ideje. Ljudi se najbolje razumeju preko emocije, nije potreban ni jezik ni vera, dovoljno je biti čovek i ljubav će biti tu.
NN: U svoje pjesme uključivali ste stihove naših velikih pjesnika Matije Bećkovića i Pere Zupca. Šta njihov rad čini inspirativnim za komponovanje muzike i koga još od savremenih domaćih pjesnika volite da čitate?
MILOSAVLJEVIĆ: To je naša pesnička "teška artiljerija". Kakvi bismo to bili ljudi kada ne bismo težili da dostignemo njihove visine. Odsvirati ono što su oni napisali je veoma teško i pripada segmentu primenjene umetnosti. To je pravi izazov. Tragajući za adekvatnim zvukom koji bi bio kompatibilan sa lirikom dotične poezije, lutao sam čitavim svetom i pronalazio sam ih na mestima gde sam ih najmanje očekivao. Matiju sam pronašao u bluzu, Zupca u latinoameričkom sazvežđu. Svi ovi stilski elementi imaju onu istu posebnost, boju emotivnosti, kao i njihova poezija, jedino što su svi na različitim krajevima planete. Pomislih, pa ova njihova misao putuje univerzumom, planeta je premalena, ona je samo jedan tren u univerzumu. Tek onda čovek shvati moć dobrote, ljubavi i duhovnosti.
NN: Tokom decenija rada bili ste aktivni i u stvaranju muzike za pozorište. Koje su specifičnosti tog zadatka i po čemu se komponovanje za pozorište razlikuje od bendovskog rada?
MILOSAVLJEVIĆ: Muzika za pozorišnu i filmsku umetnost spada u segment primenjenog stvaralaštva, tu imate zadatu temu i zadatak je ući u svet mašte i zamisliti da ste vi ta predstava ili film, i tragate za zvukom koji bi najbliže opisivao karakter duhovnog sadržaja koji je pred vama, sa mogućnošću da uključite i paralelne svetove sa sličnim značenjem, ne ulazeći pritom u tehničke elemente samog zadatog dela. Vrlo je važno izbeći citate, jer to rade druge vrste umetnosti, vi tragate za potpuno drugačijim sadržajem, samo je važno da pratite emotivni sadržaj priče i to u njegovom osnovnom značenju, razrade vas ne zanimaju, vi morate da imate svoju. Često je, u ovom poslu, zanatski deo dovoljan da zadovolji osnovne zadate kriterijume, ali ako uključite kreativnu posebnost, dolazite do vrhunskih rezultata, za šta je najčešće potrebno vreme i ogroman trud. Danas toga najmanje ima, te su i rezultati skromniji.